Praštaj, jaka je od klanih, povešanih i strenjanih šljiva; od zakorovljenih njiva, zatravljenih livada, mladih grobova.
Vazda mladih grobova…
Otpij gde je Srbin dao glavu za krst!
Jaka je od suza Srpkinje za sinom. Gleda ga gde zamiče za livade i ne doziva, pošao je gde ga đedovi zovu.
Dočekaće glas, sirotica, i možda nešto kostiju, da zagrli sina junaka…
Pij slobodno, više je u flaši no što izleda- ponornica je to, vrtača i jama, puna Srba!
Pij, postradali su zbog smrtnoga greha: Srbi su!
Niko nam to praštao nije, i nismo molili za oproštaj!
Boga da se odreknemo da zveri umirimo- nikad!
Jaka ko vera Srbinova, razumeš li?!
Slobodno pij, natočiću još Gazimestana, Mojkovca, Kajmakčalana, Soluna, Cera, Bregalnice, Kumanova…
Vidiš li je kakav venac drži?
(Foto: Jutjub)
O neke davne Cveti splela deca od Košara, Paštrika, Drenice, Bajgore, Šare…
Davno smo mi postradali za sve juriše…
Pij, da ustrčiš Lovćenom, Rumijom, Komovima, Durmitorom, Kapom Moračkom…
Peče u grudima, je li?!
Bol je to Srbinov! Grudi su pucale, svaku su nam kost drobili misleći da je Srbin u kostima. Budale!
Slobodno toči, šljiva nam je rađala iz sveli božurova, božur iz krvi šljiva i sve tako u krug dok su nam drobili kosti misleći, budle, da je Srbin u kostima…
Sve glasnije mirišu tamjaništa, crkvišta i ognjišta, osećaš li?
U nas glasi mirišu i mirisi imaju glas.
Nije Srbin priča da se ispriča, no vekovanje u danu i dan vekova prošlih i budućih.
Otpij pastirske staze i daleke čobanije.
Znoj mojeg mučenika na posnoj zemlji.
Slušaj gde ti niz grlo biju klepala, gde kotrljaju spaljeni zvonici, gde se mrtvi monaše i gde pred ikonom zastanu ognji.