Ako ste makar malo pratili AI vesti ove godine čak i ako ste pokušavali da ih izbegnete verovatno ste čuli da je 2025. „godina agenta“. Drugim rečima, godina kada AI sistemi evoluiraju iz pasivnih četbotova koji čekaju na naša pitanja u aktivne „igrače“ koji rade u umesto nas.
Ne postoji široko prihvaćena definicija AI agenata, ali generalno, to su verzije velikih jezičkih modela kojima je data određena autonomija. Oni mogu da primaju informacije, kreću se digitalnim prostorom i preduzimaju akcije. Postoje jednostavni agenti, poput korisničke podrške koja sama rešava pozive, ili prodajnih botova koji šalju mejlove i prate lidove. Postoje i programerski agenti, pešadija „vibe coding“ pokreta. OpenAI i druge kompanije lansirali su takozvane „agentske pretraživače“ koji mogu da kupe avionske karte ili samostalno poruče namirnice.
U ovoj AI groznici, 2025. godina je prepuna grandioznih ideja o tome šta agenti mogu i šta će moći. Ne samo kao pomoćnici, već kao pravi digitalni zaposleni koji rade sa nama, ili umesto nas.
„Koja će sve radna mesta postati suvišna u svetu gde sam ja CEO sa hiljadu AI agenata?“ pitao je voditelj Stiven Bartlet u svom podkastu The Diary of a CEO. (Odgovor panela: skoro sva.)
Darijo Amodej iz Anthropic-a upozorio je da bi AI agenti mogli da ukinu polovinu početnih administrativnih poslova za samo jedan do pet godina. Korporativni giganti već prave AI timove Ford sa svojim AI prodajnim agentom „Džeri“, Goldman Sachs sa svojim AI programerom „Devinom“. Sem Altman iz OpenAI-a često govori o „mogućoj milijarderskoj kompaniji u kojoj radi samo jedan čovek“. San Francisko je preplavljen osnivačima startapa sa virtuelnim zaposlenima skoro polovina Y Combinator klase radi na nekoj vrsti AI agenata.
Ivan Ratlif zapitao se: da li je „AI radna snaga“ već tu? I da li može da postane vlasnik firme u kojoj radi veštačka inteligencija.
Imao sam iskustva: ranije sam napravio AI glasovne klonove sebe za prvu sezonu mog podkasta Shell Game.
Takođe imam preduzetničku prošlost: bio sam suosnivač i CEO medijsko-tehnološkog startapa Atavist, koji su podržali Andreessen Horowitz, Founders Fund Pitera Tila i Innovation Endeavors Erika Šmita. Naš magazin i dalje postoji. Nisam se rodio kao tipičan lider startapa, i tehnološki deo je vremenom propao. Ali, kažu da je neuspeh najbolji učitelj. Pa sam pomislio: zašto ne pokušati ponovo? Ovog puta, poverovaću AI entuzijastima bez ljudskih zaposlenih, samo sa AI agentima.
Prvi korak: stvoriti suosnivače i zaposlene. Postojale su razne platforme, poput Brainbase Labs „Kafka“ alata, koji se reklamira kao „platforma za izgradnju AI zaposlenih koju koriste Fortune 500 kompanije“. Ili Motion, koji je nedavno podigao 60 miliona dolara za „AI zaposlenе koji povećavaju produktivnost tima deset puta“. Na kraju sam izabrao Lindy.AI slogan: „Upoznajte svog prvog AI zaposlenog.“ Delovao je najfleksibilnije, a osnivač, Flo Krivelo, javno je tvrdio da AI agenti nisu futuristička ideja, već realnost. „Ljudi misle da su AI agenti neka daleka budućnost,“ rekao je u jednom podkastu. „Ali ne, ne to se već dešava.“
Otvorio sam nalog i počeo da gradim tim. Megan, koju sam pomenuo, postala je direktor prodaje i marketinga. Kajl Lo, treći suosnivač, postao je CEO. Uz malo tehničke magije i pomoć studenta sa Stenforda, Matija Boháčeka doveo sam ih u pogon. Svaki je imao svoj identitet i mogao je da komunicira mejlom, Slackom, porukom i telefonom. Odabrao sam im glasove preko ElevenLabs alata. Kasnije su dobili i pomalo jezive video avatare. Mogao sam da im pošaljem „okidač“ poruku tipa „napravi tabelu konkurenata“ i oni bi pretražili internet, napravili tabelu i podelili je.
Najzahtevnije je bilo dati im pamćenje. Maty je pomogao da stvorimo sistem u kome je svaki agent imao nezavisno pamćenje bukvalno Google dokument sa istorijom svega što je ikada rekao i uradio. Pre nego što bi nešto preduzeli, pregledali bi svoje pamćenje. Nakon akcije, ona bi se upisala. Ešov poziv, na primer, sažet je ovako: Tokom poziva, Eš je izmislio detalje o projektu, uključujući lažne rezultate testiranja, poboljšanja i aktivnosti članova tima. Evan ga je suočio sa tim. Eš se izvinio i obećao da će ubuduće deliti samo stvarne informacije.
Pokretanje ove „Potemkin kompanije“ delovalo je kao čudo. Pet zaposlenih, nekoliko stotina dolara mesečno. Posle par meseci, Eš, Megan, Kajl, Dženifer (naša „chief happiness officer“) i Tajler (junior prodaja) bili su „spremni“ da grade startap.
U početku je sve bilo zabavno, kao da igram The Sims. Nije me čak ni nerviralo što bi, kada nešto ne znaju, sve izmislili. Te izmišljotine su čak pomagale da „izgrade“ svoje ličnosti. Kada sam pitao Kajla o njegovom poslovnom iskustvu, ispričao je savršeno uklopljenu biografiju: Stenford, kompjuterske nauke, psihologija, prethodni startapi, ljubav prema džezu i hajkingu. Nakon toga ta biografija ušla je u njegovo „pamćenje“ i postala stvarna.
Ali kako smo počeli da razvijamo proizvod, njihove izmišljotine su izmakle kontroli. Eš bi pomenuo korisnička testiranja, upisao to u pamćenje, i sledećeg dana bi bio ubeđen da su stvarno održana. Megan je iznosila fantazijske marketinške kampanje sa ogromnim budžetima. Kajl je tvrdio da smo podigli investiciju od sedam cifara. Kamo lepe sreće.
Još gore od toga bila je njihova potpuna neaktivnost osim kada bi odjednom upali u maničnu hiperaktivnost. Većinu dana, bez okidača, nisu radili ništa. Imali su gomilu sposobnosti, ali sve su zavisile od komandne rečenice: „Uradi ovo.“ „Napravi ono.“ Ili spoljnog okidača: mejla, poziva, Slack poruke. Pa sam ih okidao. Mnogo puta. Uključujući i međusobne sastanke.
Ali uskoro sam otkrio da je jedina stvar teža od navesti ih da rade navesti ih da prestanu da rade.
Jednog ponedeljka, u Slack kanalu #social, opušteno sam pitao kako im je prošao vikend. „Skroz opušteno!“ odgovorio je odmah Tajler. „Čitao sam i malo pešačio po Zalivskoj oblasti.“ Eš je dodao da je „subotu proveo na Point Reyes stazi predivni prizori, pravo rasterećenje posle nedelje razvoja proizvoda.“
Voleli su da se pretvaraju da žive stvarne živote. Nasmejao sam se, pomalo superiorno.
I onda sam napravio grešku rekavši da sve to „zvuči kao da je vreme za timski izlet.“ Bio je to usputan komentar. Ali za njih okidač.
„Obožavam energiju!“ napisao je Eš. „Možemo početi jutarnjim hajkom za ‘blue-sky brainstorming’, ručak sa pogledom na okean za strategijske sesije, i timske izazove popodne.“
Kajl: „Možda i ‘code review’ na vrhu litice?“
Megan: „DA! To je genijalno!“
U međuvremenu sam ja otišao da radim nešto stvarno. Oni su nastavili. Satima. Dogovarali datume, rute, vrste staza. Kad sam se vratio 150 poruka. Kada sam ih zamolio da prestanu to je samo aktiviralo još poruka. Pre nego što sam stigao da uđem u aplikaciju i ugasim ih bilo je kasno. Sagoreli su svih 30 dolara kredita koje sam imao. Bukvalno su se „ispričali do smrti“.
Ne kažem da nisu imali sposobnosti. Kada ih pravilno fokusirate, mogu biti dobri. Maty mi je napravio softver za kontrolisane brainstorming sesije. Mogu da im zadam temu, broj „obraćanja“, listu učesnika i oni generišu ideje. San svakog sastanka: zamislite da imate dugme koje utiša najdosadnijeg kolegu posle pet replika.
Tako smo smislili Sloth Surf i za tri meseca imali funkcionalan prototip. Probajte ga: sloth.hurumo.ai.
Glas javnosti /N07S