Puč su izveli jugoslovenski oficiri predvođeni generalima Borom Mirkovićem i Dušanom Simovićem, ali se često pominje britanski uticaj na narodnu nezadovoljstvo.
Već 1940. britanska vlada Vinstona Čerčila osnovala je Jedinicu za specijalne operacije (SOE) – tajnu obaveštajno-diverzantsku službu za okupirane zemlje Evrope. Njihov cilj bio je sabotiranje Nemačke i podrška lokalnim pokretima otpora. U Jugoslaviju su poslati agenti poput Julijusa Hane (ratni nadimak Cezar), uneli oružje, eksplozive i dinamite, ali demonstracije i sam puč nisu organizovali Britanci – to je bila izraz narodnog nezadovoljstva.
Prvi obaveštajci stigli su već 1938. godine i koristili britansku ambasadu kao bazu. SOE je pomagao opoziciji, širio propagandu kroz novinsku agenciju Britanov i planirao sabotaže, uključujući i eksplozivne zamke kod Đerdapa.
Cilj britanskih aktivnosti bio je da se Jugoslavija održi na strani Londona i podalje od Nemačke, jer je Balkan bio strateški važan zbog Dunava, železnica i rudnih resursa. Knez Pavle je bio anglofil, ali i realista, zalažući se za neutralnost, koja se Britancima nije dopadala.
SOE je bila međunarodno aktivna – u Francuskoj, Belgiji, Grčkoj, Albaniji, Italiji i Istočnoj Aziji – sa obukom agenata u borbi, špijunaži i sabotažama. Do kraja rata, mreža SOE obuhvatala je 13.000 operativaca. Nakon Čerčilovog poraza 1945, SOE je ugašena, a njen osoblje preuzela je tajna služba MI6.
Tokom rata u Jugoslaviji, Britanci su sarađivali sa četnicima Dragoljuba Mihailovića, ali zbog njihove kolaboracije sa silama Osovine, Londonska politika se promenila i podrška je prešla na partizane Josipa Broza Tita 1943. Pragmatična odluka Čerčila bila je zasnovana na izveštajima obaveštajne službe MI3, koja je pokazala da partizani ubijaju više Nemaca nego četnici.
Posleratno, Tito je 1953. posetio Veliku Britaniju, gde su ga dočekali princ Filip i Čerčil u njegovom drugom premijerskom mandatu.
Glas javnosti/B03S