Iako ovaj datum nije zvanični državni praznik u Grčkoj, Nacionalni dan girosa poslednjih godina obeležava se prvenstveno u Sjedinjenim Američkim Državama i među ljubiteljima grčke hrane širom sveta.
Giros se najčešće priprema od mesa koje se slaže na vertikalni ražanj, koji se okreće tokom pečenja. Sa spoljne strane meso se postepeno peče, a tanke kriške seku se neposredno pre serviranja. U Grčkoj se tradicionalno često koristi svinjetina, dok je veoma rasprostranjen i giros od piletine.
Najpoznatija verzija služi se u toploj piti, uz paradajz, crni luk, tzatziki i, posebno u Grčkoj, pomfrit. Upravo kombinacija sočnog mesa, svežeg povrća i kremastog sosa učinila je giros jednom od najpopularnijih formi ulične hrane.
Sam naziv potiče od grčke reči „gyros“, koja označava okretanje ili kruženje i odnosi se na karakterističan način pripreme mesa na rotirajućem ražnju.
Iako se danas smatra tipičnim grčkim jelom, istorija girosa povezana je sa širom tradicijom pripreme mesa na vertikalnom ražnju u nekadašnjem Osmanskom carstvu. Sličan način pripreme koristio se za döner kebab, a grčka verzija razvijala se tokom 20. veka. Poseban uticaj imali su grčki izbeglice iz Male Azije koji su tokom 1920-ih stigli u Grčku nakon grčko-turske razmene stanovništva.
Giros je vremenom izašao iz okvira grčke kuhinje. Već početkom 1970-ih bio je popularna brza hrana ne samo u Atini već i u američkim gradovima poput Čikaga i Njujorka. U SAD je njegova popularnost dodatno porasla tokom 1970-ih, kada su grčki restorani počeli da ga nude sve većem broju potrošača.
Danas se giros može pronaći širom sveta, ali osnovna ideja ostala je ista – meso pečeno na vertikalnom ražnju, isečeno na tanke komade i servirano u piti sa karakterističnim dodacima.
Zato je 1. septembar za ljubitelje ovog specijaliteta prilika da se podsete kako je jednostavna kombinacija mesa, pite, povrća i tzatzikija od grčke ulične hrane postala globalni gastronomski fenomen.
Glas javnosti