Ne! Najopasniji su oni koji sa šezdeset otkriju da su nekada imali dedu sa opancima i babu koja je plakala uz „Svilen konac“.
To su oni urbani sa zamenjenim samoglasnicima i proverenim pasošem identiteta. Ljudi koji bolje razumeju anxiety nego anksioznost, koji se pre krste sa „Oh my God“ nego sa „Bože pomozi“.
U detinjstvu su se stideli što im baba peva „Ajde Jano“, a danas je stavljaju na story sa crno-belom filter nostalgijom i heštegom #roots.
Zovu se Marko, ali traže da im kažeš "Marc".
Kažu da su „iz Beograda“, ali nikada nisu izašli dalje od Vračara. Otac im se zvao Živorad, ali to ne ide uz LinkedIn, pa u CV-ju piše: "My father was a jazz lover".
U šezdesetoj, nakon dve žene, tri psihijatra i jedne sezone na Baliju, otkriju „Mito Bekrijo“ i rasplaču se kao da im je neko ukrao detinjstvo.
Ne, nije vam niko ukrao ništa vi ste ga sami prodali za dve karte za Guns N’ Roses i jednu plastičnu diplomu iz Londona.
Problem nije što ne znate ko ste.
Problem je što vas je sramota da priznate odakle ste. Dok ste gutali strane jezike, zaboravili ste sopstveni jezik.
Sad kad više ne treba da se dokazujete nikome, postajete ono što ste oduvek mrzeli likovi iz sopstvene porodične slike, sa šajkačom u uglu i muzikom koja ne svira iz Spotify-ja nego iz kostiju.
Kasno je, bambiji. Koreni ne rastu kad vi hoćete, oni samo vire kad ste slabi.
Nepoznati autor; Glas javnosti/društvene mreže