Danas može biti zanimljivo čak i to što se u najavi posete majske delegacije govorilo da bi je možda mogao predvoditi Zelenski. Sada znamo da to toga nije došlo, ali šta se sve odigralo u dubokoj pozadini organizacije i misije posete ostaće nam nepoznato. Tada su zvaničnici obe države potpisali međudržavne dokumente o Sporazumu o slobodnoj trgovini i ukidanju carina između Srbije i Ukrajine i najavili dalji rad na Sporazumu. Recimo da je to bila sasvim konkretna poseta dok je tokom svoje julske posete Srbiji, Stefančuk odigrao isključivo političku ulogu. Ponovio je mnoge ukrajinske parole protiv Rusa i očevidno uglavljivao nešto o čemu ni mediji ni državni organi nisu saopštavali ništa.
Rasterivanje magle
Ako pođemo od činjenice da robna razmena Srbije i Ukrajine, po podacima RZS do maja 2026. godine iznosi 152,8 miliona dolara, što u odnosu na ukupnu spoljnotrgovinsku razmenu Srbije ukazuje da je reč o malom tržištu, moralo bi se ozbiljnije kopati po realnim motivima potrebe Ukrajinaca da uprkos ratnom stanju, raspadu zemlje, opštem ekonomskom slomu društva i države njeni najviši velikodostojnici imaju u svom vidokrugu Srbiju.
printscreen/instagram
Cela priča o ekonomskoj saradnji, sporazumima i ukidanju carina sa sve evrointegracijama mora imati neko celishodnije i kredibilnije opravdanje. Ekonomski motiv je realan, ali sam po sebi ne objašnjava intenzitet političke pažnje koju je Beograd dobio od Kijeva.
Najmanje važna, ali nikako nebitna stvar tiče se teškog energetskog stanja u Ukrajini i tamošnje bezizlazne energetske krize. Ukrajini je nasušno potrebna električna energija i trećina ostvarenog izvoza Srbije prema Ukrajini odnosi se na električnu energiju. Međutim, taj problem se mogao rešiti telefonskim pozivom.
Očevidno je da se najveći ukrajinski problem nalazi u praktično nenadoknadivom deficitu oružja, ali gde je Srbija u svemu tome. Kako priliv oružja iz velikih zapadnih država presušuje, Zelenski i njegovi mentori moraju da „cede suvu drenovinu“ i skupljaju sve što se prikupiti može. Srpska vojna proizvodnja je dragocena utoliko što je sa ukrajinskom kompatibilna, srodna. Reč je o standardu koji je favorizovao SSSR i sve što se u Srbiji proizvede u Ukrajini može da se upotrebi/ispali, od municije do raketa.
Drugi važan momenat tiče se pokretanja ozbiljne proizvodnje najmodernijeg naoružanja na svetu iz sasvim nove oblasti – proizvodnje dronova za ratovanje. Ovaj sasvim novi vid ratovanja ne samo da je doživeo povećanje obima upotrebe, već je preuzeo dominirajuću formu ratovanja čineći vođenje rata nezamislivim bez masovnog učešća dronova.
Fabrike smrti
Slučajno ili ne, Izrael je takođe dogovorio proizvodnju dronova u Srbiji, kako zbog geografije i procene da se Srbija nalazi na dovoljno bezbednoj udaljenosti od Irana, tako i zbog činjenice da eventualna havarija te nove fabrike nikoga u Izraelu neće uzbuditi. Alavost srpske vlasti za novcem i odsustvo elementarnih moralnih skrupula dodatno je obradovala Izrael. Ljudi krvavih ruku sa obe strane stola lako su se dogovorili oko profita.
Još jedna fabrika slične namene, u ovom slučaju ukrajinsko-srpska uvodi Srbiju u složenu međuzavisnost između izraelsko-srpske i ukrajinsko-srpske proizvodnje. Da li je tu reč o konkurenciji ili o korporaciji?!
Izrael i Ukrajina žude i žure sa proizvodnjom ovih ubojnih sredstava što samo po sebi može biti jedan važan i kredibilan motiv posete Zelenskog Srbiji. Pored toga, i ne sekundarno, ostaje interes da se ovom posetom tzv. predsednika Ukrajine tzv. predsedniku Srbije dodatno isprovocira pogoršanje atmosfere u odnosima Srbije i Rusije i što je mnogo štetnije, zagade i otruju odnosi Srba i Rusa.
Kad je reč o fabrikama, imajući u vidu tradicionalnu srpsku efikasnost, njih nećemo tako brzo ugledati. Sve to još uvek je na dugom štapu i Ukrajina će se načekati srpskih dronova ako u tom poslu srpska strana ima značajan uticaj. Druga je stvar ako se srpska vlast, kao i sa Kinezima, odrekla suvereniteta pa je dozvolila da i Izrael ovde vršlja onako kako mu se ćefne.
Međutim, verovatno je i to da bi Ukrajina od Srbije mogla da dobavi više oružja bez državne posete Zelenskog i skretanja svetske pažnje na čitavu stvar. Šta se onda pomalja kao važna poenta posete Zelenskog?
Svakako reč je o političkoj, zapravo geopolitičkoj utakmici u kojoj politički zapad koji upravlja Zelenskim, koristeći pogodan trenutak zbog unutrašnje ugroženosti političke pozicije Vučića, Srbiju usmerava ka „Koaliciji voljnih“. Srbiju preko nikada slabijeg Vučića usmeravaju ka nečemu što ona ne može biti. A Vučić odavno paktira i sa crnim đavolom ne bi li ostao na vlasti. Dao je Kosovo i Metohiju, dao je državne resurse, razorio državu i društvo, prihvatio sve što je politički zapad od njega tražio, i sada pošto je njegova vlast ugrožena iznutra, ubrzano priprema Srbiju za članstvo u NATO. Ima li bolje pripreme za to članstvo od pokušaja kidanja duhovnih, istorijskih i bratskih veza Srba i Rusa. Njegovi partneri na zapadu znaju da bez čupanja rusko-srpskih veza ne mogu potpuno pokoriti i okupirati Srbiju.
Audijencija Zelenskog trebalo je da učini pomak ka tom cilju i u Srbiji, ali i u Rusiji. Zato je upriličen scenski nastup potomka naciste koji se zaklonjen iza novinarske kartice pitao „šta još Evropa može da uradi ne bi li Ukrajinci ubijali još više Rusa“. Divljačka formulacija iskreno izrečene želje srpskih zapadnih prijatelja trebalo je da razjari Ruse mnogo više nego Srbe i da preusmeri fokus na činjenicu da je Srbija jedina adresa na evropskom tlu sa koje može da se poveća isporuka oružja Ukrajini. Nimalo komplikovana činjenica za razumevanje i uočavanje ne samo iz Moskve (oni to znaju odavno) nego i iz fotelje prosečnog naprednjačkog birača u Srbiji. Zato se Vučić iz petnih žila trudi da svojoj kampanji koju je intenzivirao ovog leta nametne rodoljubiv, patriotski oreol. Vučić nameće utisak da veći Srbin od njega nikada ranije nije hodao zemljom, iako je sve što je do sada učinio išlo ka prodaji, izdaji i upropaštavanju Srbije. Vučić je posetama Crnoj Gori i Republici Srpskoj i nadgornjavanjem sa tamošnjim Srbima pokušao da licencira monopol na tumačenje i zaštitu srpskih nacionalnih interesa i to isključivo populističkom, najprimitivnijom i prilično glupom retorikom. Njegova dela odavno pokazuju suprotno i odavno je svakom iole razumnom čoveku jasno da je tzv. predsednik svih građana sve čega se dohvatio i čime se bavio upropastio. Danas je u tom štetočinstvu toliko napredovao da upropaštava čak i sve ono što pomene ili pogleda.
Međutim, poseta Zelenskog i agenda koju je ta poseta otvorila ogolila je Vučićevu prirodu, ne pred Srbijom nego pred njegovim biračima kojima neće biti lako da odjednom prepoznaju Zelenskog kao dobrog momka i Ruse koji ništa ne valjaju. Stoga je potegao svoje stare saveznike koji mu mnogo duguju, Arbanase, pokušavajući da svoje birače suoči sa metafizičkom logikom: – Zelenski nije priznao Kosovo; Šiptari ga ne vole i zbog njega protestuju što u zbiru, automatski znači da je Zelenski srpska majka. Ne može biti loš Šiptarima, a da nije dobar Srbima.
Činjenica je da je Zelenski proizvod kojem je politički zapad učitao sadržaj koji personifikuje samu suštinu neokona, “vouka“ zovite kako hoćete to zlo u čije ime ratuje judejsko-anglosaksonska armada. I ta je činjenica duboko zatrpana ispod mogućnosti da glasač SNS pretpostavi o čemu je zapravo reč. Vučićev glasač ne uočava da Ukrajina ne može formalno da prizna nezavisnost Kosova samo zbog svog teritorijalnog problema. Među ukrajinskim državnim funkcionerima nema nikoga ko je suštinski protiv državnosti Kosova jer ukrajinska vlast i kosovska državnost imaju iste roditelje. Isti su ih zlotvori porodili. Isti su im otac i majka, pa su ukrajinski i arbanaški šovinisti, a takvi su na vlasti, “braća po krvi”.
A njihovi zajednički roditelji protežirali su i srpsku vlast. I oni su “braća po krvi”, najamnici koji zbog novca i moći bezosećajno žrtvuju narode kojima vladaju zarad interesa svojih gospodara.
Rusiju, naravno, ovi lupinzi „braće“ sa isteklim rokom trajanja ne ugrožavaju. Mala je pretnja prevelikoj snazi Rusije koalicija Vučić-Zelenski. Vučiću je podrška opala, a tek o sunovratu Zelenskog možemo govoriti kad je sveden na uspostavljanje bratskih relacija sa Vučićem. Šamar koji je ovom posetom Rusija dobila od Srbije može je zaboleti više simbolično nego fizički, ali sigurno je da će vreme postaviti stvari na svoje mesto kad se još jednom dokaže da vlast nije isto što i narod. Da srpska vlast greši znamo jer ništa drugo i ne radi. Greške je pravila i ruska vlast recimo sa „cvetnajom revolucijom“, i sasvim neprimerenim izjavama ruskog ambasadora Bocan-Harčenka o uplitanju stranih službi u organizovanje antirežimskih protesta u Srbiji. Podržali su Vučića i Lavrov i Zaharova ponavljajući nikada argumentovanu mantru da spoljni faktor stoji iza organizacije antirežimskog protesta. I ruska spoljnoobaveštajna služba je ponovila istu neistinu, mada je u jednom drugom saopštenju ukazala na to što Vučić naoružava Ukrajinu…
Bilo kako bilo, Kremlj će se i dalje praviti da ne vidi ono što se ne da sakriti, širokih ruku ne zamerajući Vučiću ništa značajno dok ovaj ne padne s vlasti, a onda će među prvima čestitati pobednicima. U toj hladnoj igri velikih, od Romanovih naovamo, nema mesta za emocije, samo za interese.
Dakle, kao i inače u politici, ni u ovoj priči nema nevinih. Ima prevarenih, pokvarenih, izdajnika, pokajnika i relativnih pravednika. Svako je imao svoj motiv u određenoj etapi razvoja priče. Toplo se nadamo da je valjda i Kremlju jasno da je Vučić izdao sve što je moglo da se izda, da je prodao sve što je moglo da se proda, i da će ih prevariti šta god da im obeća. Učinio je to i srpskom narodu koji ga je birao, pa što to ne bi učinio i Rusima. Tzv. predsednika svih građana Srbije obavezuju samo obaveze prema roditeljima koji ga drže u šaci.
(* Pridev „takozvani“ pisan je bez navodnika i kad je reč o Zelenskom potkrepljen je činjenicom da je građaninu Zelenskom istekao mandat predsednika Ukrajine 20. maja 2024. godine, te ga on vrši izbegavajući da raspiše izbore. U Vučićevom slučaju pridev „takozvani“ odnosi se na određenje da bi dotični trebalo da predstavlja sve građane Srbije što on nikada nije činio.)
Autor: Slavko Živanov
Stavovi izraženi u kategoriji Lični stav nisu nužno stavovi redakcije Glasa javnosti