U jednom trenutku, kada su naše pevačice iz hora, inače žene koje u proseku imaju 70 godina, shvatile da nastupa neće biti, počele su da uzimaju svoje torbe i polako napuštaju prostor. Tada su im mladići u crnom napravili koridor da izađu, ali u trenutku kada su starice krenule niz stepenice, okupljeni su počeli da aplaudiraju i da viču: „Za dom spremni!“, podižući desnicu u vazduh i uzvikujući: „Hrvatska! Hrvatska! Hrvatska!“. Valjda su slavili nekakvu svoju pobedu, ne znam nad kime i čime, niti znam šta je to trebalo da im znači. Oni su žene, decu i starce koji su organizovali jedno kulturno okupljanje i druženje očigledno videli kao nekakvu pretnju ili smetnju.
Nakon što su svi učesnici kulturnog okupljanja napustili zgradu mesne zajednice, inače mali prostor od oko stotinu kvadratnih metara i ukupno pedeset sedećih mesta, Borković je sa još nekoliko odraslih muškaraca pokušao da se vrati unutra kako bi uzeli mikrofone, rasvetu, klavijature i ostalu tehničku podršku.
Nismo uspeli da uđemo, nisu nam dozvolili da iznesemo bilo šta. Čak je i jedan od trojice starijih koji su očigledno dirigovali mlađima ušao u toalet da proveri da se neko slučajno tamo nije sakrio. Potpuno suludo. Kažem nisu nam dali da pokupimo svoje stvari i ponovili su nam da napustimo prostor.
Policija jeste došla, ali tek posle, a naš sagovornik se nije dovoljno dugo zadržao da posvedoči jesu li adekvatno reagovali ili ne. Morao je da odveze kući dopisnicu tamošnjih „Novosti“, nakon čega je pozvao jednu od članica dramske sekcije da se uveri da je dobro, budući da je pre toga odatle pobegla plačući.
Čitav događaj je bio stresan jer niko nije znao da li će se razviti u incident većih razmera, fizički napad ili nešto treće. Ipak, ono što je našeg sagovornika najviše pogodilo bila je činjenica da su deca morala da prisustvuju svemu tome.
Ja se zaista duboko, duboko i kao čovek i kao roditelj izvinjavam deci iz Novog Sada. Veselio sam se njihovom dolasku, oni su jutro pre toga bili u Dubrovniku i sve je bilo u redu. Evo sad razmišljam kao čovek i kao roditelj kako je njima i njihovim porodicama. Trebalo je da odu iz Splita, Dalmacije, Dubrovnika sa prekrasnim uspomenama i željom da ponovo dođu, a umesto toga oni su iz jednog nemirnog i prilično uzburkanog Novog Sada došli u Split i doživeli ovakav incident. Najiskrenije žalim što se to desilo.
Borković kaže kako je čitav život proveo u nastojanju da bude konstruktivan i koristan čovek, a da nije ni sanjao da će ga ovakav incident zadesiti. Veruje da uprkos doživljenoj neprijatnosti ne treba gubiti energiju na provokacije, loše događaje i loše ljude. On nikome ne želi zlo, već poziva na širenje pozitivne energije.
Sinoć sam bio skroz normalan, staložen, smiren i svestan da smo se postavili kako treba u čitavoj situaciji, ali danas sam veoma tužan i nesrećan. Tužan sam zbog tih mladih ljudi koji su nam se pojavili pred vratima. Ja sam otac, imam dvoje dece i ne mogu da zamislim da se deca sa 16 ili 17 godina bave takvim stvarima. Šta će njima sve to? Šta će im kapuljače, crna garderoba, stisnute pesnice u džepovima? To me stvarno čini tužnim i nesretnim. Svoju decu sam odgajio drugačije i takvo ponašanje kod dece i mladih mi je jako strano. Ne znam zaista čime se ta deca bave, šta im je cilj u životu i ko upravlja sa njima.
Ipak, Borković kaže da nema predaje i da samo treba gledati napred. Za sada je sa ovom konkretnom formom kulturnog programa gotovo, ali ne i sa misijom širenja kulture i umetnosti. Uprkos sinoćnim nemilim događajima, danas popodne je u glavnoj pešačkoj ulici u Splitu otvorena likovna izložba beogradskog grafičara Budimira Dimitrijevića. Prisutan je bio čitav vrh Srpskog narodnog veća iz Zagreba i Srpskog kulturnog društva „Prosveta“, otvaranje je proteklo bez incidenata, a njemu su prisustvovali svi dragi i važni ljudi kao podrška.