OTAC GOJKO PEROVIĆ: Srpska pravoslavna crkva i Rusija
Autor: Glas javnosti
Jedan moj sagovornik nedavno ustvrdi kako su njegovi preci, nekada, bili vjernici „crnogorske pravoslavne crkve“.
Podsjetio sam ga da organizacija pod tim imenom postoji tek od 2000., ne baš prepoznata kao crkva, iako se tako predstavlja, te da, kao takva, nije mogla imati veze sa njegovim precima – ma ko, ma kad, i ma gdje oni bili.
U tom dijaloškom nagađanju oko istorije Crkve, kako bi stvari dovoljno odmakao od vremena sadašnjeg, sagovornik je rekao da je „CPC“ postojala prije nekih „300 godina“. Nijesmo se dalje niti detaljnije bavili temom, ali sam kasnije razmišljao o projektovanoj 1724. godini, („prije 300 godina“) i bi mi žao što ne pojasnih o kojoj i kakvoj Crkvi je bilo riječi tog ljeta Gospodnjeg. Naime, Cetinjska mitropolija je tada nedvosmisleni dio Pećke patrijaršije. Patrijarh Mojisje, na predlog vladike Danila Petrovića 1719. godine hirotoniše za episkopa (pomoćnog, tzv. koađutora) budućeg mitropolita Savu Petrovića. To se zbilo prilikom redovne kanonske vizitacije Cetinjskoj mitropoliji od strane srpskog, pećkog patrijarha.
I sljedećeg mitropolita, Vasilija Petrovića, hirotinisaće pećki patrijarh Atanasije, i to baš u Peći 1750. godine. Nego, tema ovog teksta nije novo „otkrivanje Amerike“ kako je Cetinjska mitropolija (ranije Zetska) nastala, trajala i do dan danas postoji kao neodvojivi dio Pećke patrijaršije (koja posljednjih 100 i više godina nosi zvaničan naziv Srpska pravoslavna crkva). Tema je tradicionalni odnos ove vjerske institucije prema Rusiji, a otvaram je povodom učestalih napada sa raznih političkih i ideoloških adresa kako je SPC i njena mitropolija u Crnoj Gori „produžena ruka“, “ekspozitura“ današnjih ruskih političkih interesa. Takve optužbe su neutemeljene, i postavlja se pitanje da li je nepoznavanje sopstvene istorije ili zla volja uzrok nečije „zamjene teza“ i brkanja našeg poštovanja bratskih odnosa dva naroda, ruskog doprinosa da, uopšte, opstanemo i postojimo (i kao Mitropolija i kao država Crna Gora) na jednoj strani, sa banalnim i izmišljenim političkim angažovanjem Crkve, na drugoj strani?
(Foto: Jutjub)
Elem, i prije pomenutih cetinjskih mitropolita (Danila, Save i Vasilija), nijesmo bili „bez veze“ sa ruskom crkvom (kirilo-metodijevsko nasljeđe, zajednička ukorjenjenost u kultu Svete Sofije carigradske, odlazak Rastka Nemanjića na Svetu Goru zajedno sa ruskim monasima…), ali tada, „prije 300 godina“ razvija se veza ovdašnjih arhijereja sa ruskim carskim dvorom, koja će u naredna dva vijeka intenzivne saradnje omogućiti opstanak i razvoj kako same Mitropolije, tako i države Crne Gore (čija je novovjekovna forma izašla – bukvalno i direktno – iz Cetinjskog manastira). Uslovi da Mitropolija i država u 18. i 19. vijeku opstanu bez ruske pomoći, ravni su uslovima da postoji život na Mjesecu ili Marsu. Hoću reći: možda, ali gotovo pa nemoguće. To što se ta ruska pomoć prema nama, sasvim lijepo uklapala u druge i šire ruske interese ni mrvicu ne umanjuje moralnu obavezu da budemo zauvijek zahvalni za taj i takav odnos Rusije prema Cetinju.
U međuvremenu su Turci ukinuli Pećku patrijaršiju, pa se cetinjski mitropoliti žale ruskom dvoru i tamošnjem Crkvenom sinodu na takav čin Porte. Nije im, naime, ukidanje njihove „majke crkve“ bilo po volji. U tom raspoloženju žala što u Peći nema patrijarha, i želje da se ta institucija obnovi, proteći će život i postojanje Cetinjske mitropolije u knjaževini i kraljevini Crnoj Gori. Sve do postupka crkvenog ujedinjenja 1918–20. (obnavljanja jedinstva Pećke patrijaršije) kojim predsjedava cetinjski mitropolit lično, a čija će dva značajna naredna patrijarha biti arhijereji iz Crne Gore (Varnava Rosić i Gavrilo Dožić).
Iako pritisnuti interesima bečkog dvora, blagonaklon odnos prema ruskom narodu, dvoru i Crkvi, imaće i Karlovačka mitropolija u Habzburškoj monarhiji. Istovjetnu relaciju bratske saradnje sa Rusijom imaće Crkva i knjaževini i kraljevini Srbiji.
A opet, nigdje to nije imalo tolikog zamaha kao u Crnoj Gori Petrovića, gdje, na primjer, knjaz Nikola šalje ruskom sinodu na odobrenje, plan i program buduće Cetinjske bogoslovije.
No, vratimo se Rusima i vremenu današnjem. SPC i njena Mitropolija crnogorsko-primorska predstavljaju tradicionalnu vjeru, vjeru koja čuva pamćenje i njeguje uspostavljene vrijednosti. Kao takva, ona ne smije da zaboravi prethodna tri vijeka požrtvovane bratske pomoći našem narodu i našoj Crkvi, ni pod kakvim izgovorom percepcije sadašnjih zbivanja. Ovome treba dodati i iskustvo zajedničkog stradanja obje pomjesne crkve (ruske i srpske) u boljševičkim pogromima, kao i doprinos razvoju ovdašnje prosvete i kulture koji su dali prognani ruski intelektualci iz SSSR. Oni su na Cetinju i drugim gradovima širom tadašnje Zetske banovine Kraljevine Jugoslavije, obavljali dužnosti profesora, nastavnika, oficira, kulturnih radnika.
Zato danas, kada moderni i „pošteni“ svijet za jedne bombe (one između braće u Ukrajini i Rusiji) ima isključivo riječi osude, a na one druge (u Palestini) ćuti kao zaliven, mi u SPC ne moramo biti eksplicitni kao rimski papa pa reći da je sukob u Ukrajini u dobroj mjeri isprovocirao NATO svojim „lajanjem na granicama Rusije“, ali možemo biti glasni u pozivima na mir, u empatiji kako prema braći u Rusiji tako i prema braći u Ukrajini, a, isto tako, i prema svima koji danas stradaju u Palestini. Možemo i moramo, koliko je to u našoj moći, predstavljati glas razuma koji neće jednostrano ni osuđivati ni podržavati bilo koga u bratskom krvoproliću. A ne moramo i ne smijemo biti zvečka u rukama svjetskih centara moći, pogotovo onda kada oni o jednom krvoproliću ćute i ne mrdaju repom da ga spriječe (jer im tako nalažu njihovi politički interesi), a o drugom su glasni i u njega vrlo uključeni (iz istih interesnih razloga).
Sveštenik Gojko Perović, paroh podgorički
(Mišljenja i stavovi u kategoriji "LIČNI STAV" nisu nužno stavovi redakcije GLAS JAVNOSTI)
BONUS VIDEO
SKINI APLIKACIJU
POVEZANE VESTI
KOMENTAR
