Istorijski osvrt na slabljenje nacionalne svesti kod Srba.
Znatan doprinos duhovnom razbijanju srpskog naroda dao je komunistički internacionalizam. Poput jugoslovenske ideje, i ideja internacionalizma privukla je znatan deo Srba na svim prostorima bivše Jugoslavije.
Stoga što je srpska nacija od Kominterne i Komunističke partije Jugoslavije bila proglašena za “ugnjetačku“ i “hegemonističku“, srpski komunisti su, za razliku od ostalih komunista, koji su pripadali tzv. “’ugnjetenim nacijama“, najlakše, najbrže i najbezbolnije prihvatali ideju nnternacionalizma.
To nisu činili samo zbog istinske nacionalne širine, već u prvom redu zato što su želeli da iskažu svoju partijsko-političku pravovernost, što su osećali potrebu da se od nje, kao pripadnici žigosane nacije, distanciraju i pobegnu, Bežanjem od sopstvenih korena i stupanjem pod barjak internacionalizma, srpski komunisti su hteli da skinu sa sebe “ljagu“ koju nisu stekli nekim svojim činjenjem ili nečinjenjem ili nekom svojom krivicom, već rođenjem.
Internacionalizam kao ideološka moda i sistem vrednosti
U svakom slučaju, komunistički internacionalizam u srpskoj sredini širio se poput zaraze. On je postao deo jedne snažne i opsenjujuće ideologije, a potom i vladajućeg sistema. Postalo je ne samo pomodno već i poželjno odreći se sopstvene nacije i proglasiti se internacionalistom. Zavisno od stava prema ideji internacionalizma u dobroj meri bila je i ocena o tome da li je neko “napredan“ ili “nazadan“.
“Naprednima“ je bila obezbeđena karijera pa je tako i svojevrsnom korupcijom jačala ideja internacionalizma u srpskoj sredini na račun Srpstva koje je slabilo. Prividno niža svest, nacionalna, zamenjena je jednom prividno višom svešću, internacionalnom. Nacionalni ideal je poništen jednim internacionalnim idealom.
Od nacionalnog ujedinjenja do duhovnog razbijanja
Tokom 19. i početkom 20. veka ulagali su višestruke napore svi odgovorni činioci države i društva da se prevaziđu, smanje i nestanu istorijski stečene razlike među Srbima rasejanim po širokom području Balkana da se oni što više međusobno približe i duhovno postanu jedinstveni. U ratnom periodu (1941-1945), a naročito u posleratnom, do danas procesi su išli, i još uvek idu, u obrnutom smeru.
Činjeno je sve da se srpski narod duhovno razbije i razjedini, da se biološka veza obezvredi, a njoj nasuprot ojača veza po klasnoj, ideološkoj i partijskoj pripadnosti.
Već sam rekao da su kao droga delovali razorno na duhovno jedinstvo Srba komunistički internacionalizam i od države i vladajuće partije forsirani jugoslavizam. Tih opijuma nismo se još oslobodili a već nam je stigla nova droga oličena u mondijalizmu. Kao što je komunistički internacionalizam proglašavan za progresivnu i elitnu misao — tako se danas mondijalističke ideje predstavljaju kao ideje budućnosti najnaprednijeg i najcivilizovanijeg dela čovečanstva.
Te ideje, pogubne za duhovno jedinstvo Srba, imaju moćnu moralnu i materijalnu podršku inostranstva, a slabu otpornu moć unutar naše države, tim slabiju što se pristalice ideja komunističkog internacionalizma i jugoslavizma u mnogo čemu podudaraju sa mondijalistima u ignoraciji, nebrizi, pa čak i u odioznosti prema srpskoj naciji.
Baladirovo upozorenje i pitanje nnacii
Donedavni predsednik francuske vlade, Eduar Baladir, u svojoj knjizi “Mode i ubeđenja,“ kritički se osvrnuo na mondijalizam u srcu Evrope. O tome je, između ostalog, napisao: “Sa ljudskog stanovišta, a to će reći sa stanovišta vekova koji dolaze, nacije će ostati bitna činjenica internacionalnog života.
Već dugo vremena pokušavaju nas uveravati da je reč o fenomenu koji pripada prošlosti. Da organizacija ljudskog društva ne mora više počivati na naciji, koja je primitivno optužena kao nešto dekadentno, nešto što će internacionalizam, socijalizam i regionalizam u potpunosti zameniti…“
Ako Baladir može tako da misli i ocenjuje značaj nacije, iz Pariza, sa stanovišta razvoja koje je dostiglo francusko društvo, onda se sa puno razloga može postaviti pitanje zašto naši pomodni internacnonalisti, kakvi su mondijalisti, na stepenu razvoja našeg društva, koje se ne može meriti sa francuskim, i sa okruženjem koje imamo, žele da zbrišu srpsku naciju?
Kako to da se oni, ako vode računa o narodu i zemlji čiji su pripadnici i državljani, ne zapitaju, zašto se i nama susedni narodi ne opredeljuju za, kako ga naziva Baladir, pomodni internacnonalizam?
Tu nama susedni narodi, naprotiv, kao i svi vodeći narodi Evrope, pridaju dužno poštovanje i značaj svojim nacijama, a mi se spremno i raskalašno odričemo svojih korena, iako je izvesno da je to samoubilački put, put koji vodi zatiranju.
Kome služe mondijalisti?
Ako je to tako, a izvesno je da jeste, onda se postavlja pitanje kome služe mondijalisti? Možda ne bi bilo pogrešno odgovore na ovo pitanje potražiti u ustanovama iz inostranstva koje finansijski stoje iza svih akcija duhovnog razbijanja srpskog naroda, nudeći mu, poput beskrupuloznih dilera, najopasnije droge, posle čijeg korišćenja nema povratka zdravom životu.