Prema međunarodnim analizama, Srbija je u poslednjih deset godina nazadovala od izborne demokratije ka izbornoj autokratiji, što je dovelo do urušavanja vladavine prava, fer tržišne konkurencije i rasta korupcije. Kako je istakao Petrović, politička moć je koncentrisana u rukama uske elite, a slabljenje političkih institucija prati i slabljenje ekonomskih.
Vladavina prava u Srbiji je na veoma niskom nivou i u stalnom padu – zemlja je od 2014. do 2025. pala sa 54. na 96. mesto u svetu. Takvo stanje guši domaći privatni sektor, obeshrabruje ulaganja i sprečava tehnički progres, bez kog nema dugoročnog rasta i većeg životnog standarda. Iako su vlasnička prava stranih investitora zaštićena, domaći preduzetnici posluju u uslovima pravne nesigurnosti, nelojalne konkurencije, privilegovanih firmi i monopola.
Zbog toga Srbija nije uspela da izađe iz „zamke srednje razvijenosti“, za razliku od Bugarske, Rumunije i drugih zemalja centralne i istočne Evrope. Privredni rast se ne zasniva na inovacijama, znanju i novim tehnologijama, već na velikim investicijama i jeftinoj radnoj snazi, što nije održivo. Čak ni IT sektor ne razvija nove proizvode, već uglavnom pruža standardne usluge, a njegov rast se usporava kako plate rastu i radna snaga prestaje da bude konkurentna.
U periodu od 2019. do 2024. godine rast je ostvaren uglavnom u građevinarstvu, rudarstvu i IT sektoru, koji čine mali deo ukupne privrede. Taj rast je pre svega posledica velikih javnih investicija i državom podstaknutih stranih ulaganja, ali se pokazuje kao kratkoročno rešenje.
Analize V-Dem instituta pokazuju da je Srbija izborna autokratija još od 2014. godine, jedina takva na Zapadnom Balkanu, uz prisutne izborne neregularnosti, kontrolu medija, političku polarizaciju i slabljenje institucija. Postoji opasnost daljeg klizanja ka otvorenoj autokratiji, uz zadržavanje izbora samo kao formalne fasade.
Petrović upozorava da se ekonomska pravila u Srbiji sistematski iskrivljuju u korist političke elite – nepoštovanjem zakona, njihovim menjanjem ili proizvoljnim tumačenjem. Kao primer navodi slučaj zgrade Generalštaba. Takva praksa predstavlja „vladavinu zakonom“, a ne vladavinu prava, i dodatno produbljuje korupciju.
Državne intervencije, poput kontrole cena i marži, dodatno narušavaju tržište, dok privilegovane firme bliske vlasti dominiraju sektorima poput građevinarstva. Poseban primer monopola je Telekom Srbije, koji umesto da podstiče inovacije i saradnju sa startapovima, služi za kontrolu medija i očuvanje političke moći vladajuće elite.