Dolazi vreme odgovornosti i oni to znaju i zato su sad nervozni - i gospođa Dolovac i, koliko čujem, načelnik policije Veselin Milić, ali i svi ostali. Mnogo su nervozni.
A što ste nervozni?! - upitao se glavni državni potrčko i ovlašćeni obavljač prljavih medijskih poslova, Dragan Juuu Vučićević, još 7. decembra prošle godine, u svom odvodnom kanalu zvanom TV kanal Informer, i šest meseci kasnije, eto dokaza da je Vidoviti Dragan bolji od Vidovite Zorke - mnogo nervozni Veselin je u petak pao.
Konačno je policija uhapsila nekog policajca u državi u kojoj odavno vlada ona deviza - svaka država ima svoju mafiju, samo u Srbiji mafija ima svoju državu.
Isto tako: svaka država ima svog Vučića, jedino u Srbiji Vučić ima svoju državu, gde šefove policije hapse ako baš nikakve šanse nema da se izvuku, jerbo su, ko nervozni Veselin, uhvaćeni kako sede između dva mafijaša, od kojih je jedan dok su tu sedeli ubijen, te onda šefovi policije zauzmu stranu onog preživelog mafijaša, i pokušaju da zataškaju da je onaj prvi mafijaš otišao u večna lovišta.
Samo koji dan ranije Kristijan Golubović, profesor kriminala i društvene samozaštite u penziji, na podlaktici je istetovirao lik Aleksandra Vučića jerbo, kako je objasnio: “Vučića smatram dobrim čovekom, poštenim, naprednim, koji je za ovu državu uradio najviše od cara Dušana”.
Car Dušan je inače imao Dušanov zakonik po kome je lopovima sekao ruke, valjda zato što je car Dušan razmišljao preventivno, da se ne desi da se neki ondašnji profesor kriminala u penziji doseti pa istetovira na podlaktici lik cara Dušana, to jeste njega.
I car Dušan je znao da preventivno reaguje, jer zamislite nekog Kristijana iz 14. veka kako se hvali po onovremenim tabloidima da ga je nacrtao za vjek i vjekov na ruci, cara Dušana bi garant trefio šlog pojeo blam, pošto je car Dušan imao nultu toleranciju prema kriminalcima i sličnom ološu. Sem ruka, sekao im je i noseve.
Ali predsednik Vučić nema zakonik za odsecanje ruku raznoraznom pripadajućem ološu, jerbo su kriminalci sastavni deo moderne, pristojne i napredne Srbije koja pobeđuje, branili su ga 15. marta jer se čak i policiji bio smučio te je morao tražiti alternativu u našem razgranatom podzemlju.
A pošto se upravo planira metro u beogradu, u podzemlju su nađeni oni koji bi branili Srbiju do zadnjeg u Pionirskom parku, koji se više ne zove tako, tamo su samo neki pioni za odbranu kralja, te se taj plac sada zove Pionski park.
Kampovali su po Ćacilendu razni sumnjivi likovi, u početku su šatro tu bili studenti sa punim indeksima, ali su ga onda sve više čuvali likovi sa punim dosijeima, overenim semestrima u Zabeli, Mitrovici i KPZ Niš, a koji su o punoći svojih dosijea davali i izjave za televiziju.
I predsednika nije bio blam što mu takvi čuvaju rezidenciju na Andrićevom vencu, u parku kojim je nekada šetao naš nobelovac, a sada tu šetaju N.N. lica.
Kao što ima ljudi koji u ukrštenim rečima na pitanje - „inicijali našeg nobelovca“, dva slova - upišu NN, umesto IA, tako se i predsednik okružio našim nobelovcima koji su zaista N.N. lica, jer čak i kada sa svojim punim dosijeom za širok dijapazon krivičnih dela - od ubistva do razbojništva - razbiju kameru Televizije N1 ispred Ćacilenda, tri meseca ostanu N.N. lica, pošto ih tek tada uhapse.
Predsednika nije blam što se osmehuje sa podlaktice lica odranije poznatog organima gonjenja, zvanog Kristijan, jer koje lice odranije poznato organima gonjenja ne bi istetoviralo predsednika koji se bukvalno okružio takvima i dao im preko potrebnu institucionalnost.
Pa je postao idol, kako mladih, tako i starih lica odranije poznatih organima gonjenja.
Kristijan je inače po zanimanju „jedini preživeli iz filma Vidimo se u čitulji“. Predsednik je po zanimanju vođa svih ostalih preživelih političara iz devedesetih iz filma „Vidimo se u Prizrenu“, tako da ima tu neka tajna veza.
Kada je jedan kolega svojevremeno pravio intervju s ovim „nekrunisanim kraljem beogradskog asfalta“ (prestižna titula nastala devedesetih uredničkim intervencijama u nadnaslovu ispovesti raznoraznog polusveta), Kristijanovo lice ozarilo se tri puta: kad se štene pit bul terijera igralo njegovom patikom pa zaglavilo zub za pertlu, kad je na telefonu prisutnog fotoreportera zasvirala melodija „Thunderstruck“ od AC/DC i kad su mu kurtoazno rekli da njegovi zatvorski crteži asociraju na Pabla Pikasa.
Nema sumnje da mu se lice ozarilo i kada je shvatio da država Srbija postaje raj za sve one koji bi u svakoj drugoj državi bili marginalci, ili ono bolje što se tim rimuje.
Ovde su pak marginalci oni koji bi u svakoj drugoj državi bili pozitivci - njih možeš gaziti kolima, a predsednik će ih pomilovati, možete, braćo, i bejzbolkama da ih lemate, predsednik će ih pomilovati, možete ih teroristima nazivati, predsednik će da vas pohvali i dodeli vam frekvenciju za televiziju, kako bi to radili po svakodnevno, po ceo dan.