Prema tvrdnjama njegovog sina, reč je o montiranom procesu u kojem sud, hrvatsko tužilaštvo i deo medija ignorišu ne samo dokaze odbrane, već i elementarnu humanost — uprkos činjenici da je Željko Travica teško bolestan i da je tokom pritvora operisao karcinom, nakon čega je jedva ostao živ.
Aleksandar tvrdi da se sud ponaša kao da mu je cilj da postupak što pre privede kraju i izrekne presudu, ne mareći za zdravstveno stanje optuženog. Njegov otac, kako navodi, ide na hemioterapije u osječkoj bolnici, ali se nakon terapija redovno vraća u zatvorsku ćeliju. Sudija, prema njegovim rečima, odbija da sasluša ključne svedoke odbrane, što bi, kako smatra, jasno pokazalo da njegov otac nema nikakve veze sa zločinima koji mu se stavljaju na teret.
Do sada je, prema Aleksandrovim rečima, odbijeno čak osam svedoka odbrane, među kojima i dva očevica događaja kod takozvane „crvene kuće“ u Ceriću, gde je prema optužnici u oktobru 1991. ubijeno osam zarobljenih pripadnika hrvatske policije i HOS-a. Upravo za taj događaj tereti se Željko Travica, iako njegov sin insistira da se u to vreme nalazio na potpuno drugom delu fronta.
Tvrdi da je njegov otac tada bio zadužen za evakuaciju ranjenika, što je dokumentovano i potkrepljeno izjavama tadašnjeg komandanta Teritorijalne odbrane u Mirkovcima i njegovog zamenika — ali sud ni njih nije želeo da sasluša. Aleksandar naglašava da njegov otac sve do hapšenja nije imao ni najmanju predstavu da bi neko mogao da ga optuži za ratni zločin, naročito ne osoba kojoj je, kako tvrdi, spasao život.
Željko Travica je uhapšen 5. oktobra 2024. godine u Kaleu, u Francuskoj, na osnovu hrvatske poternice, dok je putovao iz Velike Britanije, gde je živeo od 2016. godine. Tada je prvi put saznao da je optužen za zločin koji je, navodno, počinjen pre više od tri decenije. Iz Francuske je prebačen u ekstradicioni pritvor, a zatim izručen Hrvatskoj.
Ubrzo nakon hapšenja, kako navodi njegov sin, postalo je jasno da se optužnica temelji na iskazu jednog od trojice Hrvata koje je Željko Travica, prema Aleksandrovoj priči, spasao u oktobru 1991. godine. Taj čovek je, tvrdi, kasnije dao lažni iskaz i praktično „spakovao“ optužnicu njegovom ocu.
Aleksandar opisuje događaj u kojem je njegov otac sprečio da trojica zarobljenih Hrvata budu ubijena, ušao u sukob sa naoružanim Srbima i na kraju otišao da preveze ranjenika, dok su zarobljenici odvedeni na treću stranu. O toj priči se, tvrdi, godinama znalo u selu, a i sami Hrvati su je 1992. ispričali u policiji u Vinkovcima. Tek decenijama kasnije, priča je, kako kaže, izokrenuta.
Aleksandar ističe da su svedoci tužilaštva tokom godina menjali svoje izjave, ali da je jedan od njih otišao najdalje — čovek koji njegovog oca u početku istrage uopšte nije pominjao, a tek kasnije ga je označio kao učesnika navodnog streljanja. Taj svedok, prema njegovim rečima, ima problematičnu medicinsku dokumentaciju, jer se ispostavilo da je invaliditet nastao godinama posle rata, a ne kao posledica ratnih događaja iz 1991.
Posebno ukazuje na nelogičnosti u opisu navodnog streljanja — rane na telima žrtava, prema patološkim izveštajima, nalazile su se na petama, prstima, rukama i zadnjici, i bile su ukošene, što, kako kaže, nema nikakve veze sa klasičnim streljanjem.
Aleksandar se pita kako je moguće da se istraga pokrene tek 2023. godine, 32 godine nakon događaja, i zašto niko decenijama nije podneo krivičnu prijavu. Kada je njegov otac to pitanje postavio ključnom svedoku na sudu, dobio je odgovor da „nije znao da to može da se prijavi“, što Aleksandar naziva apsurdom.
Posebno oštar je u kritikama na račun sudije Davora Mitrovića, koji je u međuvremenu izabran za predsednika Županijskog suda u Osijeku. Aleksandar veruje da je proces protiv njegovog oca bio deo sudijine karijerne ambicije i da se zbog toga ignorišu i zakoni i ljudskost.
Ročišta se zakazuju uprkos tome što je Željko Travica tek započeo hemioterapije nakon operacije karcinoma debelog creva. Sud je odbio i zahtev da mu se odobri kućni pritvor tokom lečenja, uz obrazloženja koja, kako tvrdi Aleksandar, nemaju veze sa zakonom koji se primenjuje.
On opisuje i dramatične uslove u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, gde njegov otac nije imao ni osnovne uslove za oporavak, nije bio adekvatno previjan, rapidno je gubio telesnu težinu i jedva preživljavao. Na kraju je, kaže, sam tražio da ga vrate u pritvor u Osijeku, jer su uslovi u bolnici bili još gori.
Aleksandar posebno ukazuje na način na koji su hrvatski mediji unapred proglasili njegovog oca ratnim zločincem, koristeći izraze poput „notorni Srbin“, dok su glavnog svedoka izvodili na televiziju pre nego što je istraga završena. S druge strane, smatra da u Srbiji gotovo da nema interesovanja za njegov slučaj, kao ni za sudbine drugih Srba koji prolaze kroz slične procese u Hrvatskoj.
Iako su se oglasili pojedini političari i retki mediji, on ima utisak da institucije reaguje sporo i formalno, pozivajući se na procedure, dok je, kako kaže, u pitanju bukvalno borba za život njegovog oca.
Na kraju, Aleksandar Travica poručuje da bi, da je situacija obrnuta i da u Srbiji postoji hrvatski policajac koji želi da svedoči u korist optuženog Hrvata, to bila udarna tema u Hrvatskoj. Ovako, tvrdi, istina ostaje potisnuta, a njegov otac izložen sudskoj i ljudskoj golgoti.
Glas javnosti/G01B