U njegovoj interpretaciji, suština današnjih napetosti ne leži samo u regionalnim ratovima ili političkim krizama, već u dubokoj promeni same strukture međunarodnog poretka. Sistem koji je nastao nakon Vestfalski mir i dodatno oblikovan posle Drugi svetski rat, prema Duginu, više ne odgovara stvarnim odnosima moći u svetu.
On podseća da je tokom 20. veka svet bio podeljen između velikih ideoloških blokova — kapitalističkog Zapada, komunističkog Istoka i, u jednom periodu, fašističkih sila. Nakon raspada Varšavski pakt i sloma Sovjetski Savez, nastupio je period dominacije jedne sile — Sjedinjene Američke Države. Taj unipolarni poredak, kako tvrdi, bio je prikriven formalnim postojanjem institucija poput Ujedinjene nacije, ali je u suštini značio globalnu hegemoniju Zapada.
Međutim, početkom 21. veka dolazi do preokreta. Jačanjem država poput Rusija, Kina i Indija, pojavljuje se koncept multipolarnog sveta — sistema u kojem više centara moći učestvuje u oblikovanju globalne politike. Ovaj proces dodatno je učvršćen kroz formate kao što je BRICS.
Dugin smatra da upravo sukob između unipolarnog i multipolarnog modela predstavlja suštinu današnjeg globalnog konflikta. Po toj logici, pitanje da li je Treći svetski rat zvanično počeo postaje manje važno od činjenice da se borba za novi svetski poredak već odvija.
U tom kontekstu, poseban značaj pridaje povratku Donald Trump na vlast 2024. godine. Njegova politika, koja uključuje kritiku globalizma, fokus na unutrašnje probleme SAD i distanciranje od nekih spoljnopolitičkih intervencija, tumači se kao potencijalno prilagođavanje novim globalnim okolnostima — ali bez odricanja od američkog uticaja.
Kada je reč o konkretnim linijama sukoba, Dugin identifikuje nekoliko ključnih geopolitičkih osa. Prva je savez Sjedinjene Američke Države i Izrael nasuprot Iran. Taj konflikt, prema njegovoj oceni, trenutno je u fokusu i ima potencijal da dodatno destabilizuje globalno tržište energenata, posebno zbog strateškog značaja Ormuskog moreuza.
Druga važna linija fronta obuhvata Evropska unija, Veliku Britaniju i liberalne političke strukture u SAD, koje pružaju snažnu podršku Ukrajina u sukobu sa Rusijom. Dugin ocenjuje da se Evropa postepeno približava direktnijem učešću u tom ratu, dok istovremeno unutar Zapada postoje nesuglasice oko prioriteta — da li je primarni protivnik Rusija ili Iran.
U takvoj situaciji, ključna strategija, prema ovoj analizi, jeste sprečavanje zbližavanja Rusije i Irana. Ipak, Dugin tvrdi da obe države sve više uviđaju zajednički interes i prirodu sukoba u kojem učestvuju.
Posebnu neizvesnost unosi uloga Kina, koja za sada zadržava opreznu poziciju. Moguće otvaranje novog fronta kroz pitanje Tajvan, kako se navodi, moglo bi da dodatno proširi globalni konflikt i optereti kapacitete Zapada.
Dugin se osvrće i na druge regione sveta, ocenjujući da Latinska Amerika pokazuje političku slabost i neodlučnost, dok u Africi vidi potencijal otpora zapadnom uticaju, posebno u pojedinim državama Sahela. Islamski svet opisuje kao duboko podeljen, a Indija kao aktera koji balansira između sopstvenih interesa i rivalstva sa Kinom.
U zaključku, ova analiza nudi sliku sveta u kojem se već odvija globalni sukob — ne nužno kroz otvoreni rat velikih sila, već kroz paralelne konflikte, političke pritiske i borbu za redefinisanje međunarodnog poretka. Prema Duginu, reč je o istorijskom trenutku u kojem se odlučuje da li će svet ostati pod dominacijom jednog centra moći ili će se razviti u sistem sa više ravnopravnih sila.
Glas javnosti