Bilo je od okončanja rata 1999. gorih primera obračuna sa kliricima od pomenutog, ali ovaj poslednji motiviše Aljbina Kurtija da makar u jednom segmentu zaokruži priču o sebi kao "balkanskom Zelenskom". Jer, kao što je i vlast u Kijevu nedavno zabranila rad kanonski priznate Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata, tako bi i Priština, pravdajući se tobožnjim bezbednosnim razlozima, mogla da učini i sa SPC. Tačnije, da se po uzoru na Ukrajinu i Crnu Goru napravi "frankenštajn" verska organizacija - Kosovska pravoslavna crkva koja bi preuzela vlasništvo nad hramovima.
Priština je na tom polju preduzela već neke korake. Tako su u više navrata štampali pamflete o "istorijskom nasleđu Kosova", u kojima se govori o manastirima "vizantijsko-kosovarskog stila" gde su se molili "kosovarsko-albanski hrišćani". Pokušali su i da Dečane, Gračanicu i Pećku patrijaršiju, koji su upisani na Uneskovu listu svetske baštine, preimenuju u "kosovske kulturne spomenike". Uz sve to ne prestaju pokušaju u kojima prednjače političari iz Nemačke i Velike Britanije da se SPC predstavi kao "trgovac oružjem", odnosno gnezdo srpskog terorizma na KiM, i to bez ijednog dokaza. To je naročito izraženo posle krvavih obračuna u Banjskoj.
U takvoj atmosferi i narušenim odnosima između Zapada i Rusije, nije teško biti maštovit, pa pretpostaviti da bi vaseljenski patrijarh Vartolomej, koji pretenduje da bude "pravoslavni papa" i koji je pod kontrolom Vašingtona, u doglednoj budućnosti i nekakvoj tvorevini kao što je KPC mogao da uruči tomos o autokefalnosti.
Akademik i istoričar Slavenko Terzić istakao je za "Novosti" da je proterivanje igumana Fotija samo po sebi varvarski čin, ali s druge strane je svedočanstvo da se viševekovni teror nad Srbima i njihovim svetinjama na Kosovu i Metohiji nastavlja i u 21. veku pred očima tzv. slobodnog i demokratskog sveta.
Iguman Fotije
- Potpuno su u pravu oni koji smatraju da je krajnji cilj volja albanske manjine na Kosovu i Metohiji da etnički očiste ovu našu zemlju što su inače činili i u 19. veku do 1912. godine i tokom Drugog svetskog rata i posle rata sve do devedesetih godina 20. veka. Ogroman broj naših crkava i manastira tokom prethodnih vekova je porušen, neki su samo u 20. veku rušeni četiri puta, kao što je na primer Markov manastir, neki su bili pretvarani u džamije kao Bogorodica Ljeviška u Prizrenu ili Banjska.
Mnogi domaći i strani izvori svedoče o tome ali to izgleda danas stvarne gospodare Balkana i Kosova i Metohije uopšte ne interesuje. Šta možete očekivati od naroda koji masovno ruši sva srpska groblja i druge tragove srpskog postojanja u tom središnjem delu Stare Srbije. Ta vrsta nekog savremenog neonacizma potpunog uništavanja svih tragova srpskog istorijskog života u ovom delu naše zemlje ne izaziva u Evropi nikakvu osudu, a da ne kažemo zgražavanje. To je užasan zločin. A to se ponavlja uporno najmanje poslednjih dvesta godina.
Nemanjići postali Nimani
U svojim nastojanjima predstavnici Prištine idu do apsurda da srpsku dinastiju Nemanjić "pretvaraju" u albansku lozu Nimani ili da tvrde da je Miloš Obilić bio albanski vitez koji je ubio turskog sultana. U pamfletima, pa i u udžbenicima, negira se ne samo prisustvo srpske kulture, koja se pripisuje Vizantiji ili Albancima, već i postojanje Srba na KiM, koji se opisuju kao osvajači koji su tlačili "autohtone" Albance.
Istoričar Aleksandar Raković istakao je za "Novosti" da će Albanci na KiM sigurno krenuti u obračun sa SPC i da čekaju da pronađu pravi momenat, a da je proterivanje monaha Fotija i sve što su do sada činili samo uvertira.
Manastir Visoki Dećani (Foto: Jutjub)
- Srpska pravoslavna crkva je institucija koja povezuje narod u regionu i na Kosovu i Metohiji i poslednja je brana rastakanju srpskog nacionalnog korpusa. Uloga Crkve je dublja od prostog očuvanja naroda i njegovog identiteta, ali je ova njena uloga zapala za oko onima koji ne misle dobro našem narodu i našoj državi. Srpski narod se 1918. ujedinio u jedinstvenu državu koja je razbijena 1991. i 1992. godine, a zatim i 2006. S tim procesom nestajale su zajedničke institucije srpskog naroda, ali važan i suštinski izuzetak je Srpska pravoslavna crkva - jedina preostala institucija koja i danas objedinjuje Srbe na svim našim etničkim teritorijama.
Zapadni imperijalisti i naši protivnici iz okruženja smatraju da će konačni udarac srpskom jedinstvu biti razbijanje SPC. Zato ne čudi što se u nekim evropskim dokumentima i ne pominje celovitost SPC, već se tretira kao "pravoslavna crkva u Srbiji", "pravoslavna crkva u BiH" i "pravoslavna crkva u Crnoj Gori". U Vikiliks depešama se za Eparhiju raško-prizrensku SPC može uočiti i američki konstrukt "kosovska pravoslavna crkva". Namere su čak i javno objavljene, a neki koraci preduzeti da bi se davao vetar u leđa napadačima na SPC kako u otcepljenim republikama bivše Jugoslavije, tako i okupiranom Kosovu i Metohiji.
Raković podseća da su "albanski separatisti već pokušali da preuzmu nadležnost nad kulturnom baštinom Srbije i SPC na KiM, da decenijama rade na tome da lažima obezbede inostranu podršku za preuzimanje Visokih Dečana, Pećke patrijaršije, Bogorodice Ljeviške i Gračanice".
Inače, od 1999. godine i završetka rata na KiM, kada je počeo egzodus srpskog naroda, do proglašenja takozvane nezavisnosti 2008. godine uništeno je čak 156 crkava i manastira. Samo od početka godine zabeleženo je 12 udara - obijani su hramovi, cepane zastave SPC, postavljanje oznake terorističke OVK...
Hrisantovo svedočanstvo
- Ilustracije radi, pećki arhimandrit Hrisant piše 8. jula 1858. godine: "Mi se plašimo da izađemo iz manastira i narod ostaje u svojim kućama u neprestanom strahu za život". Rade šta hoće, pljačkaju, ubijaju, izazivaju požare oko Peći: "Mi kao ovce, nad kojima visi nož". Albanci su 1857. godine ubili nastojatelja manastira Devič arhimandrita Pajsija, a to su isto učinili i 1941. sa igumanom Damaskinom. Srpske patnje Evropa ne vidi i ne želi da čuje, ali uprkos tome moramo se boriti svim sredstvima kao što su činili i naši preci i kao što to čine drugi narodi kada žele da očuvaju temelje svoje civilizacije - podseća Terzić na događaje iz prošlosti.
Prošle su i 24 godine od ubistva monaha Haritona Lukića kojeg je OVK otela i odsekla mu glavu, a niko nije odgovarao.
Glas javnosti/V02S