I danas se u mnogim srpskim krajevima može čuti da za nekog kažu 'skupili ih s' koca i konopca'.
Poreklo ove izreke seže daleko u prošlost, još u vreme turske vlasti. Ono što je interesantno je da se koristila i u narodnoj i umetničkoj književnosti.
Pa tako, u jednoj narodnoj pesmi koju je zabeležio Vuk Karadžić stoji -Pokupili zlice i zlikovce, buljumbaše s koca i konopca, te ih rani sirotinja raja…- I u jednom delu publiciste Rodoljuba Čolakovića nalazi se ovakav primer -U ustanak se ubaciše nekakvi probisvjeti bez roda i imena, balije, šokci odbjegli robijaši, ljudi s koca i konopca-.
Izreka je stigla čak i do pravnih spisa, pa je tako u jednom delu Valtazara Bogišića zapisano - Skupljalo se među njih ljudi sa svake strane…što no riječ s koca i konopca-.
Iako je reč o izreci koja je u prošlosti bila veoma rasprostranjena, a i danas se često govori, njeno značenje prilično je mračno i vuče korene iz turskih vremena.
Naime, sve do sredine 19. veka u našim krajevima je postojao običaj da se osuđeni na smrt nabijaju na kolac ili vešaju. Ove surove metode naročito su primenjivali Turci nad hajducima i viđenijim Srbima. Tako se za one koji su uspeli da izbegnu vešala ili nabijanje na kolac govorilo da su pobegli “s ko(l)ca i konopca”.
Izvorno, izreka se odnosila na okupljanje zlih i pokvarenih ljudi koji se ne libe da počine bilo kakav zločin jer su već osuđeni za najteža dela. Danas, akcenat je više na činjenici da je reč o grupi različitih ljudi sastavljenih/prikupljenih sa svih strana, bez izbora i kriterijuma.
(Glas javnosti/Istorijski zabavnik)