Uprkos godinama, ova vrlo vitalna i još lucidna doajenka jugoslovenskog i hrvatskog sportskog novinarstva zaražena je koronavirusom. Iako u svakom smislu s obzirom na godište spada u najrizičniju grupu, insajderske informacije iz "covid-bolnice" govore da se gospođa Milka dobro nosi s bolešću koja u poslednje vreme napada nesmetanom žestinom.
S nadom da će zaista biti tako, u njenoj borbi s opakom bolešću "na daljinu" uz nju će biti mnogi znani i neznani, svi oni koji su uz njen topao glas odrastali u svetu sporta koji je tako emitivno i s puno ljubavi komentiarisala.
-Milka Babović, hrvatska atletičarka, novinarka i televizijska komentatorka , od 1951. članica zagrebačkog ASD Mladost, dugogodišnja atletska reprezentativka u disciplinama sprinta (100 m), trčanju na 80 metara prepone i u štafetama, višestruka prvakinja i rekorderka Jugoslavije. Pobedila je na studentskom prvenstvu sveta 1953. i 1957. u trčanju na 80 m prepone. U anketi Sportskih novosti 1953. i 1957. proglašena najboljom sporttiskinjom Jugoslavije. Sportskim novinarstvom bavi se od 1949., na RTV-u Zagreb bila je među osnivačima sportske redakcije te dugogodišnja urednica i komentatorka."
Ova štura odrednica zapisana na stranicama Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža samo površno nešto govori o osobi uz čiji su glas s TV ekrana odrastale generacije. Činila je to ona na toliko svojstven način da je postala jedan od televizijskih zaštitnih znakova. Da je stala samo na sportskim podvizima, bilo bi dovoljno za jedan bogati životopis, no, Milka Babović vodila je "dvostruki život" i bila jednako uspešna, ako ne i uspešnija, kao sportska novinarka.
"Od 1957. na RTZ-u; prva sportska TV reporterka u Hrvatskoj, jedna od osnivača sportske redakcije i njen prvi urednik, uz prekid od četiri godine, do 1975. Više godina uređivala je emisiju 'Telesport'. Zbog specifičnog komentarisanja, prenosi konkurenciju u umetničkom klizanju nakon njenog odlaska u prenziju nikad više nisu bili isti. Više je godina bila predsednica sekcije sportskih novinara HND-a, u dva mandata bila je članica Jugoslovenskog olimpijskog odbora. Nakon penzionisanja novu veliku popularnost kod TV publike stekla je kao članica ocenjivačkoga suda zabavne emisije 'Ples sa zvezdama'. Dobitnica je više nagrada, među ostalima nagrade Zlatno pero HND-a 1974., Nagrade Grada Zagreba 1977. te Državne nagrade Franjo Bučar 2014."
Zaista dovoljno za dve bogate biografije. Proslavljena novinarka, komentatorka i bivša atletičarka, velika kosmopolitkinja rođena je u Skoplju, školu je pohađala u Sarajevu, živela je i u Rumi i Beogradu, da bi se na kraju skrasila u Zagrebu u kojem je 1949. bila jedna od onih koji su stvarali sportski program Hrvatske televizije, nekadašnje Radiotelevizije Zagreb.
U intervju koji je nedavno dala jednim hrvatskim dnevnim novinama gospođa Milka dala je svoj pogled na svet:
- Ja sam hrvatska sportašica iako su mi to neki zbog porijekla osporavali. Moji su korijeni odsvud, otac mi je bio Crnogorac, majka srijemska Njemica koja je djetinjstvo provela u Francuskoj. Očev otac, moj djed, ratovao je s Turcima pod Skadrom, djed po majci je bio austrougarski oficir koji je službovao u Zagrebu. Oca su ustaše tijekom Drugog svjetskog rata odvele u zarobljeništvo, nas su protjerali. Unatoč svemu, nikad mi na pamet nije palo da su to učinili Hrvati, učinili su to "radikalni ljudi" kakvih, nažalost, ima uvijek i ima ih svugdje. Svašta smo kao obitelj prošli, ali to nikad nisam pripisivala ljudima određene nacionalnosti. Kako bih i mogla biti, kad ni sama nisam niti jedne određene narodnosti, rekla je tada Milka.
S pravom i danas mnogi ističu da je Milka Babović bila najbolji sportski komentator u bivšoj državi, uz pozdrav Mladena Delića ili Borisa Mutića. Nije ni čudo jer je, kao i ostali spomenuti novinari odrastala uz mentorsku palicu neponovljivog Hrvoja Macanovića. Učila je i profesionalno stasala uz Žarka Susića, jednog od najboljih sportskih novinara uopće, za kojeg je bila udata.
Poslednjih se godina gospođa Milka poprilično povukla iz javnosti, samo je retko izlazila iz kuće i samo sebi svojstvenom skromnošću odbijala pomoć najbližih prijatelja, čak i porodice - sestre, brata, nećaka... koji su joj ponekad savetovali da ode u neku od ustanova za starije i nemoćne osobe, a što je ona odbijala i insistirala da uprkos svemu ostane samostalna kakva je oduvek i bila formirajući se u tipičnom muškom svetu sportskog novinarstva.
Ne tako davno, također, gospođu Babović je na pješačkom prijelazu udario automobil, na sreću, bez težih posljedica:
- Ipak sam ja stara sportašica, znam kako se pada - kroz smeh je komentarisala.
(Glas javnosti)