Osmog avgusta 1983. godine u Kosovskoj Mitrovici, rodila je blizance – dva dečaka koji su, kako ističe, dobili dobre ocene i imali dobru telesnu težinu, ali su joj, zbog toga što se radilo o prevremenom porođaju, savetovali da oni budu prevezeni u Beograd, na institut za neonatologiju, što je i učinjeno. Petog dana su joj saopštili da je jedan od blizanaca preminuo. Sumnja je kod nje, kaže, postojala od trenutka kada se porodila. Babica je odbila da joj pokaže veću bebu, pod izgovorom da su isti jer su jednojajčani blizanci i da moraju što pre u inkubator.
Tada počinje njena borba sa vetrenjačama i višedecenijsko traganje za istinom o detetu.
- Nisu mi dali da vidim dete, nisu mi dali da ga sahranim. U početku se nisam ni usuđivala da govorim o svojim sumnjama, mislila sam reći će: luda žena, o čemu priča. Krenula sam u sakupljanje dokumenata i naišla na mnoge nelogičnosti – priča Radojka.
Onda je, dodaje, saznala da nije jedina koja traga za detetom i da ima dosta sličnosti sa onim što se i ostalim majkama dešavalo: u 90 odsto slučajeva, ako su u pitanju blizanci, onog većeg nema, deca su nestajala noću, za državne praznike ili rano ujutru, kada je najmanja frekvencija ljudi u bolnicama, ponavljaju se isti lekari, isti obducenti...
Životni cilj joj je da sazna istinu o svom sinu i u toj borbi će, kaže, ići do kraja.
- Nikada se nije desilo za ovih 37 godina da sam uveče legla, a da ne razmišljam o njemu, da sam se probudila, a da ne razmišljam gde je moje dete, da li je živo i kako je. Ta količina bola ne može da se opiše, niti neko može da je shvati. Šta reći čoveku od 37-38 godina, ako ga ikad pronađemo? Ne očekujem od njega da prihvati moju porodicu, mene kao majku, očekujem samo da zna da ima brata blizanca, da ima roditelje koji ga se nisu odrekli, ako je neko njemu tako rekao – kaže Radojka. Njenu priču možete pogledati u video prilogu.