Sa svojim prijateljem iz detinjstva Miletom Imerovskim iz Novog Sada, poznatim teologom - istoričem, pravio sam veliku seriju razgovora sa Nikolom Kavajom, najvećim "lovcem" na druga Tita, uz obavezno svraćanje do čuvenog beogradskog ”Lotos bara” u Zmaj-Jovinoj ulici, koji od 1996. koji je zakupio i pretvorio u ekskluzivni noćni klub, poput onih američkih, u kojima je često boravio dok je živeo u Njujorku. Tu je imao i stan gde je živeo sa suprugom Sabrinom, s kojom se oženio u Njujorku 1990. godine, pred povratak u Jugoslaviju.
Ne znam da li je Mile Imerovski, konačno završio knjigu o "poslednjem i jedinom srpskom Donu, Bošku, znam da je napisao i objavio nekoliko knjiga o Nikoli Kavaji, čak mu je držao "poslednje slovo" na sahrani, ali Kavaja, to je neka druga priča, za neki novi nastavak...
Boško, šarmatan čovek, na prvi pogled, dobar komšija, pričao je najčešće kad mora, nikada mnogo o svom životu preko Velike bare, drugi su pričali i pisali, ali "u vazduhu se osećalo", da je - opasan čovek...
Priču o Bošku Radonjiću, zapravo o čoveku - romanu, počeću ovde u Glasu javnosti, anegdotom...
Negde s početka ovog 21. veka Boško Radonjić je bio u Beogradu i počeo, između ostalog, da se bavi legalnim poslom oko nekih novina, mislim da se radilo o "Nacionalu", ili "Centru", nemojte me držati za reč, ali...Bio je zadužen za naplatu od distributera?! Eto, kako se vremena menjaju!
I, jednog dana, sa svojom "ekipom" banu moj prijatelj Boško u redakciju "Svedoka" u Svetogorskoj...Crven u licu, ljut i, činilo mi se - preterano uzbuđen?!
Ja: Šta je Boško, prijatelju, šta se desilo, pitam nekadašnjeg velikog Dona Boška Radonjića...
Boško Radonjić: Dinjo, moje vreme je prošlo. Zauvek!!
Ja: Šta je bre, ko te je razljutio?
Boško Radonjić: Ne pitaj me ništa, kad je nisam ubio na licu mesta, a trebalo je, shvatio sam da Ona, neka nadobudna distributerka novina NIKADA NIJE ČULA ZA MENE, i da je to, kad je već odmah nisam likvidirao, i da je to moj kraj i kraj mog ugleda...
Ja: Išao si da naplatiš od distributera novine? Stvarno si za penziju, pa kod nas u Srbiji su distributeri štampe VEĆI MAFIJAŠI i od tvog kuma Gotija i od Al Kaponea, Laki Lućana...Gde ti živiš...?
Boško Radonjić: Odem ja uljudno, stanem kako je red ispred otvorenih vrata i čekam da me jedna dama pozove da uđem i da me pita - zašto sam ja, kao mator čovek, ako ništa drugo, tu...
Ja: I?
B.R: Stojim, cupkam nervozno, kad ona dama za stolom, na čas prekinu da čačka nos i sređivanje noktiju, pogleda me, onako s visine, i kroz zbe procedi: Šta je matori, što si nervozan, vidiš da radim?! U tom času, ruka mi pođe za pištolj, ali ne izvadih ga, progutah knedlu i rekoh: "Pa, ja sam došao..."
Ona: Za pare??!?
Ja: Da...
Ona: Nema pare, dođi u četvrtak, a jel još neko čeka za pare...reče i nastavi da sređuje nokte.
B.R: Kad je nisam ubio odmah, a još se kajem što nisam, evo mene kod tebe, znam da godinama ratuješ sa distribucijama...
Počeo sam da se smejem...
Ipak, tu ovoj anegdoti nije kraj. Pošto mi je Boško rekao kod koga je bio, dok je još sedeo i pijuckao, okrenem svog starog znanca i prijatelja, sad nažalost počivšeg Branimira Backovića - Backa, gazdu "Beokolpa" i ukratko mu ispričah šta se desilo kod njega u firmi...
Backo, koji je naravno znao i ko je Boško Radonjić, i koliko je opasan čovek i šta može da uradi, reče mi: "Zadrži ga molim te, stižem za 15 minuta!
I posle 10 minuta, evo Backa u "Svedoku", uđe u desk, Boško je još tu - i nosi nekakvu kesu. S parama, naravno!
- Gospodine Boško, molim Vas da primite moje izvinjenje što Vas je moja radnica tako dočekala. Evo, doneo sam Vam novac za prodate novine u prošlom mesecu i akontaciju za sledeći mesec! Sve fakture su tu...
Gledam u Backa, Backo u Boška, Boško u mene...
Boško: Gospodine Backoviću, pretekao si! Uze kesu s parama, fakture potpisa i dade Backu, i polazreći mi reče:
- Dinjo. Dođi s Backovićem, kod mene u "Lotos"...
Tako je Don Boško završio svoju karijeru u Srbiji...
*********
Boško Radonjić je posle burnih godina tamo preko "Velike bare" živeo u Srbiji, preciznije na relaciji Beograd - Zlagtibor...U nekom od svojih brojnih apartmana u naselju Kraljevi konaci doživeo je težak šlog, nije mogao da se oporavi...
"The Yugo", Don Boško Radonjić, rođen je u Užicu '43. Otac mu je bio član Ravnogorskog pokreta , koji je streljan 1945. a sestra mu je umrla 1948. zbog posledica, kako Boško kaže, torture komunista. Živeo je s majkom, završio je srednju tehničku školu, ali nije mogao da se zaposli. Jednog dana 1970. godine nestao je iz Užica...Pobegao u inostranstvo.
Od malena bio dobar drug sa Milovanom Đorićem - Đorom, nekadašnjim bekom ”Crvene zvezde”i zemljaku, i zahvaljujući tome prošvercovao se u autobusu sa zvezdinim igračima u Grac, gde je ostao neko vreme u Austriji, a odatle je "zapalio" za Italiju.
Odatle, nekako dočepao se Amerike i Njujorka, sličan put prošao je i njegov prijatelj Nikola Kavaja, poslednji "Lovac na Tita" u čiju organizaciju srpskih nacionalista SOPO se Boško učlanio odmah čim je kročio preko Velike bare u Ameriku. Nikola Kavaja mu je postao kum i venčao ga sa prvom suprugom u Njujorku. S Kavajom planirao je neuspeli atentat na Tita u Americi i učestvovao u bombaškim napadima na jugoslovenske konzulate. Zbog toga je krajem sedamdesetih osuđen na dve godine zatvora.
Boško Radonjić: "Kad sam sedamdesetih godina došao u Ameriku, u Njujork, ja sam se kao i mnogi emigranti nastanio na Menhetnu, u Hol Skicneju, zloglasnom kraju Njujorka koji, zato što tamo godišnje dogodi najmanje 500 misterioznih ubistava, uglavnom nerasvetljenih, s pravom zovu ”Kuhinja pakla” – pričao je Boško Radonjić, za Svedok i još neke medije.
Svedok; Znači, ostvario si "američki san"?!
Boško Radonjić: Upoznao sam mnogo ljudi svih rasa i boja: Srbe, Hrvate, Poljake, Irce, Špance, Nemce, Mađare...da i Italijane... Svi smo ostajali u "Kuhinji pakla" dok se nismo snašli i zaradili lovu da bi prešli u neku drugu lepšu četvrt grada i tako ostvarili svoj američki san. Istina, mnogo njih je zaglavilo tu do kraja života....Ili na pločniku!
Boško, koji je od malena doživeo čari socijalizma i komunizma i u SAD je shvatio da Amerika baš nije tako demokratska zemlja kako se propoveda...
B.R: To je policijska država, iako se to golim okom i na prvi pogled ne vidi. FBI kontroliše unutrašnji deo celog državnog sistema, a CIA je zadužena za spoljni.
S: Stalno se pominje "pomoć mafije"?
B.R: Da, uz pomoć mafije instalirane u veoma važnim ustanovama sistema – sindikatima. Došao sam do uverenja da FBI tu mafiju organizovala i u sindikate postavila ljude, da bi sprečila da tamo ne zavladaju komunisti, a aveti komunista Amerikanci se svakodnevno plaše...Život u gradu bio bi potpuno paralisan, nastao bi haos. Mafija je namerno stvorena i u samoj FBI i CIA i drugim policijskim ustanovama baš zbog lakše borbe policije sa mafijom i kao brana komunizmu. Ali, direktor FBI Džon Edvard Huver,za kojkeg ste vi pisali prenoseći tekstove iz neka knjige o njemu da je poreklom bio crnac, za gotovo pola veka svoje neprikosnovene vladavine moćnom organizacijom, nikada nije priznao postojanje mafije...
S: Valjda zbog viših državnih interesa?
B.R: U SAD pored državne postoji i nevidljiva mafija koja se služi istim metodama. I jednu i drugu vode obrazovani ljudi, bosovi, i njihovi najbliži saradnici konsiljeri – koordinatori, odnosno izvršioci svih poslova.
S: Zar one ne kontrolišu jedna drugu?
B.R: Često se međusobno obračunavaju a, pošteno ni sami njihovi šefovi ne znaju kako i zbog čega.
S: Koje su u Vaše doba bile najjače mafijaške organizacije?
B.R: Irska, italijanska, španska i druge, mada i albanska nije naivna. U Njujorku sam, u onoj "kuhinji pakla”, upoznao Edija Kaminskog, šefa irske mafije...Zvali su ga Edi Bučer tj. Kasapin
S: Otkud taj nadimak?
B.R: Opravdan! Čovek koji olako seče i kasapi ljudska tela nožem. Posle dvadeset godina provedenih na robiji pojavio se na ulicama ”pakla” u vreme kad sam i ja došao. Ubrzo smo se sprijateljili i on me je zavoleo. Od njega sam dosta naučio o mafiji, o životu u ”kuhinji pakla”, Njujorku i Americi. Irska mafija Vestijes, bila je brojna i moćna.
S: Šta to znači, najbrojnija?
B.R: Svi Irci u Njujorku: političari, biznismeni, sindikalni funkcioneri, aktivisti IRE i drugi uticajni ljudi...
S: U jednom obračunu izmedju irske i italijanske mafije 1977. godine Edi je ubijen?
B.R: Bože, pa vi ovde znate ko je koga ubijao u Americi, a ovde svako drugo ubistvoi je NN! Posle njega za šefa je došao Irac Mark Splen, ali i njega je ubrzo snašla ista sudbina, pa Džon Kunin, jedan od mojih jboljih prijatelja, ali je u međuvremenu osuđen na 75 godina robije i morao je da ide na izdržavanje kazne. Pred polazak u zatvor pozvao me je i postavio za šefa irske mafije u Njujorku!
S: I tako, Užičanin, postaje bos, najbrojnije i najmoćnije irske mafije u Njujorku?
B.R: Slučajnost je tada, za bosa, odnosno šefa italijanske mafije, takođe moćne u Njujorku, došao još jedan moj dobar prijatelj – Džon Goti. On je bio šef mafije jedne od najuticajnijih njujorških porodica, italijanskog porekla – Gambino.
S: Boško, ti si kolko sam čitao jedini Srbine, šef u Koza Nostri?
B.R: Gotija sam, rekoh, upoznao početkom sedamdesetih, dok je bio mladi "oficir" u porodici Gambino. Pomogao sam mu da se, kad su ga ganjali - prikrije. Tako sam njegovo stekao poverenje koje mi je, kada je postao Bos, vratio tako što me je imenovao za kapetana Koza Nostre za Njujork. Bio sam kum irskog klana. Ja sam jedini stranac, koji je bio šef u Koza Nostri, i jedini Srbin koji je bio visoki oficir u američkom podzemlju...Goti mi je predložio da se naše dve mafije pobratime i da tesno saradjuju, što sam prihvatio, tako da smo, u stvari, postali oružana sila porodice Gambino. Ja sam se za vreme svoje vladavine trudio da prestanu medjusobni obračuni i ubistva u mafiji za koje tada ni mi šefovi često nismo znali kako se i zbog čega događaju....
S: Međutim?
B.R: Kad sam pomislio da sam u tome uspeo, jednog jutra 1985. na trotoaru ispred restorana na Menhetnu ubijen je Pol Kastelano, sef svih mafija u Njujorku.
S: Ti si mi ranije pričao da to ubistvo "miriše" na policiju?
B.R: Ne miriše, očigledno je bilo da je to ubistvo zbog nekih svojih, ili viših drzavnih interesa, organizovala policija...
S: Čekaj, pa zar nije optužen tvoj kum, Goti?
B.R: Da, za ubistvo Kastelana osumnjičen je i uhapšen moj prijatelj Džon Goti, šef italijanske mafije u Njujorku...Ali, on nije imao nikakvog razloga za to. Sve je to bila vrhunska nameštaljka. Džon Goti je osuđen za ubistvo Kastelana koje on uopšte nije počinio, već samo zato što je njegov najbliži saradnik Semi Gravano ”propevao”.
S: Nemaš lepo mišljenje o Gravaniju?
B.R: Džukela. Najobičnija, zato smo ga i zvali Semi Debil. Gravano je lično svojim rukama ubio devetnaestoricu ljudi, a policiji je rekao da je to učinio po naređenju svoga šefa Gotija i izvukao se bez dana zatvora, dok je moj prijatelj Goti dobio sto godina robije.
S: Zar te Gravano nije optužio da si podmitio porotnika za 60.000 dolara?
B.R: Gluposti, smejurija...Pa taj porotnik Džorž Pejp je moj prijatelj, jedan od venčanih kumova. Nego, tadašnjem javnom tužiocu Njujorka Rudolfu Đulijanu, koji je vodio ceo slučaj (inače kasnijem gradonačelniku Njujorka), bilo je obećano da će, ako uspe da Goti bude osuđen na dugogodišnju robiju – da postane javni tužilac države Njujork. I, naravno, zbog toga on i njegovi saradnici nisu birali sredstva i načine da to ostvare.
S: Ipak, bio si član Koza Nostre?
B.R: U SAD nikada nisam bio osuđivan zbog kriminala i zbog mog druženja sa članovima porodice Gambino. Ja sam samo čovek sa jakim vezama u Koza Nostri. A Koza Nostra u Americi je elitni društveni sloj, koji živi i radi po svojim specifičnim pravilima.
S:Pa koja su to specifična pravila i čime si se konkretno bavio u Koza Nostri?
B.R: Kao član Koza Nostre bavio sam organizovanjem sindikata i borbom protiv sindikata, koji su bili pod uticajem komunista. Čak, FBI i Edgar Huver nikada nisu za Koza Nostru rekli da je mafija, jer su je koristili za obračun sa komunistima u Americi i na jugu Italije. U međuvremenu klan Gambino, kome sam pripadao, proširio je poslove na organizovanje sindikata vozača i sindikata glumaca i filmskih radnika. U tim poslovima Koza Nostri je najviše pomagao jevrejski lobi. Koza Nostra nikada nije u SAD i Italiji delovala protiv svoje države i protiv svog naroda....
S: Dobro, neka ti bude, ali zašto je onda "pao" Džon Goti?
B.R: Džon Goti je pao kada su američki političari odlučili da ga ruše! Amerika je dala tada ogromnih i velikih 100 miliona dolara gradonačelniku Njujorka Đulijaniju da iskoreni Koza Nostru. Reganu je bilo stalo da ga Đulijani nasledi na mestu predsednika SAD.
S: Ipak, FBI je početkom devedesetih ulovio šestoricu kumova i Džonu Gotiju poturio krticu.
B.R: Prvi sam došao do poverljive informacije iz FBI i Džonu Gotiju rekao da imamo krticu u porodici i da će biti uhapšen.
S: Đulijano, čini se, nije uspeo odmah da sruši Gotija?
B.R: Zato se Ronald Regan odrekao Đulijanija. Ja sam u to vreme, krajem 1990. već bio u Beogradu. Kada su me 2000. godine agenti FBI skinuli sa avionskog leta za Kubu, i odveli u Njujork, tražili su da priznam ko je me je obavestio da je u Koza Nostru ubačen Sami Bono, jer su tu informaciju mogli da imaju samo direktor FBI, državni tužilac ili američki predsednik.
S: Zar ti nije nuđen status "zaštićenog svedoka"?
B.Radonjić: Da, FBI mi je nudila vilu na Floridi i status zaštićenog svedoka i. Ništa nisam priznao, i Amerikanci su me oslobodili....
S: Ovde, u Jugi rat je već počeo...
B.R: I sam Goti mi je savetovao da se vratim kući, pogotovu što je rat ovde već bio počeo. A on je preko svojih doušnika saznao šta nam se sprema...Znao je da mogu da pomognem Srbima u Bosni, i to sam radio. Pomoću mojih američkih uticajnih prijatelja sve vreme rata pomagao sam: savetima, parama, obukom specijalaca i komandosa, oružjem, odećom, obućom, hranom, dovodio umorne borce da se odmore na Zlatiboru. Preko svojih američkih veza pomagao sam da istina o borbi srpskog naroda prodre u svet. Doveo sam u Bosnu svojevremeno i Dzimija Kartera da vidi da treba spasavati živote ne samo Srba nego muslimana i Hrvata. Zato sam stekao naklonost ljudi u Republici Srpskoj, a pogotovu njegovog tadašnjeg predsednika dr Radovana Karadžića. Radovan mi je svojevremeno pričao da mu je Holbruk obećao da ako se ne bude pojavljivao u javnosti i političkom životu, da će nešto učiniti za njega...
S: Videli smo kako je Radovan završio?
B.R: Dobro poznajem Amerikance, oni uvek igraju ne duplu, već troduplu igru. Njima nikad ne treba verovati.
S: Tvoj povratak u Srbiju 15 dembra 1990.nije prošao nezapaženo?
B.R: Dočekali su me Momo Kapor, Đora, Vuk i Dana Drašković, Đorđe Božović Giška...
SDB, iako je Boško bio zaveden kao politički emigrant i državni neprijatelj ga nije dirala...Boško se nastanio na Zlatiboru gde je otvorio kockarnicu, u hotelu "Palisad", a u centru Kraljevih Voda sagradio kazino klub "Bos". Svi su znali da je na Zlatiboru Don Boško Bog i batina tako da iako su mnogi žestoki momci posećivali ovu planinu, na njoj je vladao mir jer nisu bili dozvoljeni obračuni.
S: Koliko se zna u Srbiji nikada nisi osuđivan, mada si hapšen u vreme „Sablje“, i tri dana proveo u pritvoru?
B.R: Poznavao sam Đinđića i još neke političare koji su svraćali u moj lokal..."Đinđić bi svratio na kafu. Jednom je banuo i Ulemek - Legija da možda vidi šta to radi Đinđić...
S: Pa sve je to lepo, ali zašto si uhapšen?
B.R: Pod izgovorom da ugrožavam bezbednost zemlje, a islednici su me optuživali da sam prijatelj Željka Maksimovića Make i da navodno imam informacije o ubistvu policijskog generala Boška Buhe. Navodno su imali dokaze da je Maka, kog sam znao petnaestak godina, sedeo u "Lotos baru" dan pre ubistva generala Buhe i valjda tu planirao to ubistvo, u vreme dok sam ja boravio u SAD?!
S: Ko te je "cinkario?".
B.R: Tu ideju je proturio Vojislav Šešelj, kao da sam ja čovek Velje Ilića, koji mu pomaže da zajedno sa Vojom Koštunicom dođe na vlast. Prvo su me pitali o Maki, pa proširili na Radovana Stojičića Badžu, ministra Pavla Bulatovića i načelnika policije Vlahovića...To sve me je iznerviralo pa sam pitao da li su oni, kao komunistički izrodi, ubili mog oca, rođake, antikomuniste u emigraciji i prijatelje iz srpskog podezmlja, Gišku i Arkana? Tada su islednici ućutali. Pustili su me.
S: Imao si u pritvoriu odabrano društvo?
B.R: Jeste, brate. Elitno. U CZ-u sam bio sa Radetom Bulatovićem, generalom Acom Tomićem, Jovicom Stanišićem, generalom Nebojšom Pavkovićem, Predragom Rankovićem Peconijem, Frenkijem Simatovićem i Cecom...
(Glas javnosti)