Nije mali broj ljudi koji i danas smatraju da je istina o pomenutim ubistvima isfabrikovana političkim motivima, da su nalogodavci ovih zločina i dalje u fascikli pravosudno-istražnih organa, sa oznakom - NN, i da bi zarad istine sve ove slučajeve trebalo bar još jednom pretresti. Ili da će, kad tad neko od još živih aktera ovih sumornih ubistava - progovoriti...
**********
Stravičan kraj Ivana Stambolića – otmica, a potom i brutalna likvidacija, i jama poškropljena živim krečom u kojoj je bivši predsednik Predsedništva Srbije ležao dve i po godine – jedna su u nizu sramnih stranica novije srpske istorije, nad kojom će zastideti svako ko je ikada pročitao "Deset Božjih zapovesti".
Navodno "nezvanični kandidat Lige za Šumadiju" Coleta Nikolića i nezvanični kandidat DOS za predsednika Srbije na izborima 2000. godine (što nije uopšte bilo tačno(!), ali je "pokrivalo" besmislenu tezu opozicije i DOS da je Ivana Stambolića likvidirao režim")...Ali ali ono što je tačno - da je "politički otac", pa i nekadašnji prvo saborac i potom oponent Slobodana Miloševića, ugledni političar i potonji biznismen, skončao u najstrašnijim mukama.
Članovi njegove porodice, prijatelji i poštovaoci, neumorno su tragali kako za grobom, tako i za motivom koji je krvnika nagnao da presudi Ivanu Stamboliću na tako brutalan način.
Bezdušno, surovo, životinjski, bez trunke samilosti, ljudskosti, pomisli na Boga...Pune dve i po godine javnost je tragala za razrešenjem "misterije Stambolić". Informaciju o stravičnom kraju njegove životne putanje - javnosti je, u vreme akcije "Sablja", saopštio tadašnji ministar policije Dušan Mihajlović, a ubrzo zatim, jedan od učesnika ovog zločina, Nenad Šare zvani Škene, dotad "desna ruka" Milorada Ulemeka, odlučio je navodno i nenadano, da "otvori dušu".
Po mišljenju autora ovog feljtona, ali i brojnih advokata, čini se da je Škene - po nečijem zadatku "otvorio dušu", rekao to što je rekao i nekako je "slučaj Stambolić" - kao rešen?!
A, nije - ili bi trebalo da se ponovo otvori baš na onom mestu gde je "završen"?!
Mučni sudski procesi, puni jezivih svedočenja, ali i neočekivanih obrta, konačno su dobili sudski epilog. Naime, Veće Vrhovnog suda donelo je 18. jula 2008. godine presudu za ubistvo Ivana Stambolića i atentat u Budvi na Vuka Draškovića.
Tom presudom potvrđene su kazne od po 40 godina nekadašnjem komandantu Jedinice za specijalne operacije (JSO) Miloradu Ulemeku-Legiji (kao organizatoru) i pripadniku JSO Branku Berččeku (kao neposrednom ubici i atentatoru).
Radomiru Markoviću, bivšem šefu Resora državne bezbednosti, potvrđena je kazna od 15 godina zatvora. Pripadnik JSO Leonid Milivojević-Leo kažnjen je sa 30 godina života iza rešetaka, koliko je dobio i poslednji komandat ove jedinice Dušan Maričić-Gumar. Pet godina više dobio je Nenad Bujošević-Rambo, koji je takođe, kao i njegovi saborci, čitav život proveo u JSO.
Miloradu Bracanoviću, načelniku bezbednosti JSO u vreme zločina (od 2001. načelnik Sedme uprave za prisluškivanje, a od novembra iste godine, pa do februara 2003. zamenik načelnika BIA), kazna od četiri godine za neprijavljivanja planiranja ubistva Stamboli}a smanjena je na dve godine, jer je zakon u međuvremenu ublažen.
Samo je Nenad Šare, bivši pripadnik JSO, zahvaljujući statusu svedoka saradnika, oslobođen krivičnog gonjenja.
U presudi Veća Vrhovnog suda Srbije navodi se da je "nekadašnji predsednik Srbije Slobodan Milošević iz niskih pobuda izdao naređenje da se ubiju njegovi politički protivnici Ivan Stambolić i Vuk Drašković". Sud je utvrdio, kroz nalaze veštaka, da su okrivljeni bili posebno okrutni prema Stamboliću jer su ga ostavili vezanog da kleči nekoliko minuta ispred jame sa krečom, pre nego što su mu je Berček pucao dva puta u potiljak.
Svi optuženi su negirali da su učestvovali u organizaciji i izvršenju ovog krivičnog dela, i svi su iscrpli sve pravne lekove u Srbiji i jedino im je ostalo da se žale Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, što je tada najavljivao advokat Slobodan Milivojević, branilac Milorada Ulemeka-Legije.
Kad je u martu 2003, bivši pripadnik JSO Nenad Šare zvani Škene u pritvoru doneo odluku da se kandiduje za svedoka saradnika, ponudio je i određena saznanja o ubistvu Ivana Stambolića. Istražnog sudiju iz Sremske Mitrovice i policiju odveo je na mesto gde je Stambolić, kako stoji u završnici presude, ubijen i zakopan.
Koliko su Šareovi iskazi dati zvaničnim državnim organima zaista tačni, ni dan-danas nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Ostaće upamćeno da su njegovu "istinu o Stambolićevoj smrti" mnogi učesnici sudskog procesa dovodili u pitanje, veoma često potpuno opravdano, ali – konačna presuda je doneta...
Mnogi branioci okrivljenih i danas će reći da je optužnica politički iskonstruisana, i da, samim tim, i presuda ima isti karakter, a da je prava istina o tragičnom kraju nekadašnjeg predsednika Predsedništva Srbije strogo čuvana tajna koja će kad-tad izaći na videlo...
Do tada, složiće se branioci osuđenih, nad Stambolićevom smrću lebdeće duhovi njegovog političkog protivnika (takođe pokojnog) Slobodana Miloševića, u međuvremenu rasformirane JSO i klimavog domaćeg pravosuđa koje nije odolelo političkim pritiscima spolja...
Istovremeno, i danas, posle presude mnogi smatraju da je Ivan Stambolić, zapravo, više smetao DOS-u, nego Miloševiću, jer je Stambolić, dok nije odustao, bio kandidat jednog dela DOS za predsednika?!
Informacije o umešanosti Resora državne bezbednosti u otmicu i potom likvidaciju Ivana Stambolića ispričao je pripadnik JSO Leonid Milivojević-Leo. Prema njegovom iskazu, datom 3. aprila 2003. godine, avgusta 2000. godine pozvao ga je Dušan Maričić-Gumar i obavestio ga da Legija "ima zadatak" za njih i da hoće da se sastanu.
- Našli smo se napolju, iza zgrade Instituta za bezbednost na Banjici, u ulici Kraljice Ane, kod VMA – ispričao je Milivojević. - Legija je Branku Berčeku-Mašiju i meni dao fotokopiju lične karte jednog lica, "koje radi za strane obaveštajne službe protiv interesa naše države". Bio je to Ivan Stambolić, ali ni Berček ni ja nismo znali ko je on. Meni se čak učinilo da je Hrvat. Legija nam je rekao da to lice treba da se likvidira, da nestane, da je "u interesu države da se ukloni", a ja nisam mogao da procenim da li to jeste ili nije istina. Nisam smeo na bilo koji način da odbijem da učestvujem u celom događaju. Osećao sam sve vreme pretnju od Legije za sebe i svoju porodicu...
Milivojević je ispričao i kako je osmišljenja cela «piramida zločina» i na koji način su birani "kadrovi" koji će okrvaviti ruke:
- Na sledećem sastanku, posle tri-četiri dana, Legija je organizovao susret sa Maćijem, Gumarom i Nenadom Bujoševićem-Rambom. Tom sastanku sam prisustvovao i ja. Upozorio nas je da znamo šta nam sleduje ukoliko posao ne odradimo dobro. Dobro sam znao šta to znači: odosmo mi ili naša familija...
Tada je, po Leonovom iskazu, odlučeno da Ivan Stambolić bude otet, ubijen i zakopan negde u živi kreč. Odabrana je Fruška Gora, teren koji JSO zna, jer je na ovom prostoru JSO imala logor za obuku.
- Legija nam je dodelio dva kombija i dva putnička automobila i oslobodio nas je redovne službe. Dan-dva kasnije priključio nam se i Škene. Rukovodilac "grupe" bio je Rambo Bujošević. Desetak dana u smenama smo osmatrali Košutnjak, kuću Stambolića i trim-stazu kojom je Ivan svakog jutra trčao – poverio je Milivojević.
Na dan otmice i likvidacije Stambolića, Leo je, kako je tvrdio, bio u Novom Sadu, kod kuće; oko deset sati izjutra pozvao ga je Gumar i najavio da dolazi.
Pola sata ranije, Ivan Stambolić je otet na trim-stazi u Košutnjaku.
U prostorijama Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala, svedok saradnik Nenad Šare zvani Škene ispričao je kako je kidnapovan i likvidiran Ivan Stambolić.
- Stambolić je lagano trčao ka nama iz pravca kuće – započeo je Šare svoju ispovest. - Stao sam ispred njega i u desnoj ruci držao pištolj marke "češka zbrojovka" VZOR 50, kalibra 7,65 mm. Kad je prišao, pokazao sam mu legitimaciju Resora državne bezbednosti i viknuo:
"Policija, morate poći sa nama"!
- Pitao je zašto, rekao sam mu da ide na informativni razgovor. Berček i ja uzeli smo ga ispod miške, uveli u "furgon" na zadnja vrata. Stambolić nije pružao neki otpor. Ruke smo mu lisicama vezali iza leđa, a preko očiju i usta zalepili široku selotejp-traku, kafene boje.
Berček je, po Šareovim rečima, ostao sa Stambolićem pozadi i javio Dušanu Maričiću-Gumaru da su odradili posao, a Šare je, kako je ispirčao u UBPOK, pozvao Nenada Bujoševića-Ramba i kazao:
- Bujošević nas je sustigao "jugom" i vozio iza kombija. Deset do 15 dana pre toga, Maričić, Berček, Milivojević i ja smo bili na lokaciji koja je određena za likvidaciju. Kad smo prošli naplatnu rampu, na čelo kolone stao je "pasat" sa Maričičem i Leonidom Milivojevićem. Ja sam sa mesta vozača prešao kod Stambolića, a kombijem je upravljao Berček.
Onog trenutka kada smo iz Košutnjaka krenuli ka Fruškoj gori i izašli na novosadski autoput, došlo je do promene. Berček, koji je do tada bio pozadi sa žrtvom, seo je za volan vozila, a ja sam se prebacio u "furgon" kod Stambolića. Idući ka mestu određenom za likvidaciju, pridružili su nam se i ostali. Duško Maričić-Gumar i Leonid Milivojević-Leo išli su ispred kombija, u automobilu marke "pasat", beogradskih tablica. Iza kombija, u crvenom "jugu" pridružio nam se i Nenad Bujošević-Rambo. Sva tri vozila pripadala su Jedinici za specijalne operacije Resora državne bezbednosti Srbije.
- Pre Beške skrenuli smo za Maradik, došli smo do Iriškog venca. Kod benzinske pumpe, skrenuli smo levo i ubrzo smo stigli do mesta gde je iskopana rupa. Od jame smo se zaustavili nekih pedesetak metara. Tek je bilo prošlo podne. (U sledećem nastavku: Niko nije hteo da uzme pištolj)
(Glas javnosti)