Iz današnje perspektive Jugo je bio poluproizvod koji je u svoje vreme zračio velikim optimizmom. Zato je svaki osvrt na ovaj auto zanimljiv, pa i ovaj u režiji italijanskog novinara.
Ali pre nego što se osvrnemo na kratki test, podsećamo da geneza Zastave Yugo seže u 1971. godinu kada rukovodstvo Zastave lansira ambiciozni projekat – kreiranje automobila koji će popuniti prazninu između Fiće i Stojadina.
Sedmogodišnji razvoj kulminirao je 1978. godine kada je Josip Broz Tito ugledao prototip budućeg modela Zastava 102. Godinu dana kasnije, među 3.000 predloga građana, pobedio je naziv koji će ući u istoriju – Jugo.
Za osnovu Juga 45 poslužio je Fiat 127, dobitnik prestižne nagrade „Evropski auto godine“ iz 1972. godine. Kragujevački inženjeri su zadržali mehaničku bazu, ali su skratili međuosovinski razmak i kompletno redizajnirali spoljašnjost. Rezultat je bio vozilo koje je Auto svet 1980. godine okarakterisao kao „pogodak u centar“ – ekonomičan automobil koji je stigao u pravi trenutak energetske krize.
Iako je došao kada je Evropa tehnološki postala mnogo naprednija od Jugoslavije, Jugo je u serijsku proizvodnju ušao u novembru 1980. i u kragujevačkoj hali ostao sve do novembra 2008. godine. Vreme ga je pregazilo još u startu, ali Yugo je motorizovao bivšu državu i otišao mnogo dalje od toga.
Između 1980. i 2008. godine u Kragujevcu je proizvedeno skoro 800.000 vozila, uključujući i Jugo Kabrio izvedbu (predstavljen 1988), a legenda je nadživela Jugoslaviju. Jugo je osvajao i međunarodna tržišta, a najveći uspeh postigao je u Americi gde je od 1985. do 1992. prodato 141.651 vozilo. Tada je i naziv Jugo postao Yugo, mada je to verovatno bilo predodređeno jer je automobil razvijan pod kodnim nazivom Y. Uprkos kritikama na račun dizajna, sigurnosti i manjka pouzdanosti, Jugo je u SAD-u stekao kultni status postavši predmetom moderne kulture.
Sedamnaest godina nakon prestanka proizvodnje Jugo se ponovo našao na kratkom testu.
Klon Fiata 127, Yugo je bio prvi automobil proizveden u Istočnoj Evropi koji je izvezen u Sjedinjene Američke Države tokom Hladnog rata. Ta ideja je bila i briljantna i luda u isto vreme, komentariše novinar italijanskog portala Motor1.
Cena mu je bila 3.990 dolara, manje od cene snažnog motocikla ili luksuznog frižidera. Bio je „najjeftiniji automobil u Americi“. Međutim, njegova ograničena pouzdanost i gotovo komične performanse učinile su ga predmetom ismevanja.
Automobil su takođe kritikovali: Car and Driver ga je uvrstio među najgore ikada testirane automobile, kao i Consumer Reports. Ali uprkos ovom trendu, u Italiji se prodavao pod značkom Innocenti i pod imenom Koral između 1991. i 1993. godine.
Gledajući ga danas, pruža gotovo dirljiv momenat. Jugo je „paralelopiped“ na četiri točka: dug nešto više od tri i po metra, širok kao moderni gradski automobil i dovoljno visok da primi četiri odrasle osobe. Njegove linije su one iz Fiatove škole iz 1970-ih: četvrtaste, iskrene, bez suvišnih ukrasa. To je vrsta automobila koju niko ne primećuje na putu... dok se ne zaustavi ispred vas s haubom koja se dimi.
Unutra, stvari nisu mnogo bolje: tanak lim, jeftina boja i plastika tvrda kao Lego kocka ostavljena u dvorištu tri zime. Ipak, ima naivni šarm: skroman, da, ali i šarmantan.
Džeremi Klarson rekao je da je Yugo „mesto gde niko ne bi želeo provesti više od pola sata svog života“. Nije bio u potpunosti u krivu. Bez klima uređaja, leti postaje peć na drva. A da je klima uređaj bio ugrađen, verovatno bi iscrpeo polovinu već oskudnih konjskih snaga.
Tokom godina, vrhunac je bio 1,3-litarski benzinac sa 65 KS, ali protagonista ovde je 45A, sa četvorocilindarskim motorom od 903 ccm i 45 KS iz Fiata 127. Lagan kao pero (samo 800 kg), niska potrošnja goriva, ali „uzbudljive“ performanse... u doslovnom smislu: 0–100 za više od 15 sekundi, maksimalna brzina 130 km/h, ali sa više adrenalina nego sigurnosti.
Iskustvo vožnje je sledeće: sporo upravljanje, mekano ogibljenje, pristojne kočnice koje se brzo umaraju. U gradu je podnošljiv, ali na autoputu – zamišljam – bi se „držao“, ali ostaje bučan, nespretan i nestabilan. Njegova snaga je bila i ostala jednostavna mehanika, popravljiva odvijačem i čekićem, lako dostupna svima.
Jugo se nikada neće pamtiti kao inženjersko remek-delo, ali je imao jednu ogromnu zaslugu: motorizovao je milione ljudi koji su, po prvi put, mogli da priušte sopstveni automobil, demokratizujući deo SAD-a u vrlo teškom tržišnom (i političkom) vremenu. Bio je sredstvo da se stigne od tačke A do tačke B... sve dok se ništa ne pokvari između tačke A i tačke B.
Glas javnosti/K04H