Ova jednostavna ideja, da počinjemo da primećujemo više onoga na šta se fokusiramo, ne odnosi se samo na automobile. Ona tiho oblikuje način na koji funkcionišemo na poslu, odnose koje gradimo sa kolegama, pa čak i to koliko se osećamo uspešno ili pod stresom na radnom mestu.
Hajde da raščlanimo ovu svakodnevnu teoriju i vidimo zašto je danas važnija nego ikad u poslovnom okruženju.
Teorija crvenog automobila sugeriše da, kada nešto postane važno za vas, vaš mozak počinje da filtrira i ističe slične stvari u vašem okruženju.
Zamislite svoj mozak kao ogroman inbox koji svakog dana prima hiljade poruka, mejlova, zvukova, notifikacija, komentara sa sastanaka. To je previše da bi se obradilo sve. Zato mozak koristi filtere kako bi istakao ono što smatrate važnim. Zato, kada se fokusirate na nešto konkretno, bilo da su to crveni automobili, rokovi, ili nečiji ton, počinjete da to primećujete svuda.
A ti filteri ne utiču samo na spoljašnje stvari. Oni utiču i na emocije, pretpostavke i reakcije.
Poslovna okruženja su brza, raznolika i puna interakcija koje su otvorene za tumačenje. Zbog toga su idealna za to da Teorija crvenog automobila oblikuje naše doživljaje, na bolje ili na gore.
Evo kako to izgleda u praksi:
Ako dan započneš uverenjem da će sve krenuti nizbrdo — pogodi šta? Tvoj mozak će primećivati svako kašnjenje, svaku grešku, svaki komentar koji deluje iole negativno. Naći ćeš „dokaze“ koji potvrđuju tvoje uverenje.
Ali ako fokus pomeriš ka nečemu pozitivnom poput učenja nečeg novog ili povezivanja s kolegom — dan će ti izgledati potpuno drugačije.
Primer: Ako s nelagodom ideš na sastanak s teškim klijentom, možda propustiš deo kada hvale tvoj rad – jer je tvoj mozak usmeren na traženje kritike.
Kultura tima se gradi na zajedničkim stavovima i percepcijama. Kada neko počne da se fokusira na ono što ne valja, kratke rokove, nezainteresovane menadžere, nejasne ciljeve, ta negativnost se širi timom.
S druge strane, kada se tim usmeri na ono što funkcioniše, čak i male pobede se proslavljaju. To gradi moral i pokreće zamajac.
Saveti iz prakse: Započnite sastanke tzv. „rundom pobeda“, gde svako podeli neku nedavnu malu pobedu i to menja ton cele diskusije.
Recimo da misliš da te koleginica stalno potkopava. Čak i ako uradi nešto neutralno, recimo, preispita tvoju tvrdnju — to može delovati kao još jedan napad. To je Teorija crvenog automobila na delu.
Ali ako se potrudiš da razumeš njen motiv, ili primetiš trenutke kada te zapravo podrži, ta mala promena fokusa može dovesti do boljeg razgovora i manje tenzije.
Iskreno: Nije poenta da ignorišeš loše ponašanje. Poenta je da ne dozvoliš da pretpostavke diktiraju tvoju percepciju.
Mozak sjajno „uhvati“ negativne reči i istovremeno umanjuje pozitivne, naročito kada primamo povratne informacije. Ako ideš na evaluaciju očekujući kritiku, uhvatićeš se za svaku zamerku, iako je 80% razgovora bila pohvala. Ali ako uđeš s namerom da naučiš i napreduješ, čak i konstruktivna kritika delovaće kao koristan input, a ne kao lični napad.
Mali trik: Nakon što dobiješ feedback, zapiši tri pozitivna zaključka pre nego što razmisliš šta da poboljšaš.
Burnout nije uvek stvar preopterećenja. Često je posledica toga na šta se mentalno fokusiramo svakog dana. Ako stalno razmišljaš: „Ovo je previše. Ne mogu da izdržim“, počećeš da primećuješ samo ono što je teško i osećaj iscrpljenosti će se pojačati.
Ali ako pažnju preusmeriš na napredak, makar to bio i samo očišćen inbox ili završen zadatak, možeš stvoriti osećaj kontrole i pokreta.
Glas javnosti /B11S