Izrael nikada nije agresor. Ukoliko nekoga napadne, onda je to, ili odgovor na agresiju koja se dogodila u prošlosti, ili pak preventivni pothvat u cilju sprečavanja neke buduće agresije.
Istorija se automatski računa od datuma poslednje agresije na Izrael. Ukoliko neko napadne Izrael, on to čini bez ikakvog razloga pošto se, pre ovog napada na Izrael, nikada ništa nije dešavalo.
Bilo koja negativna akcija koju izvrši Izrael automatski se opravdava pravilom broj 2. To važi čak i u slučaju da sprovodi akcije koje bi smatrane apsolutno neprihvatljivima ukoliko bi ih sprovodile Rusija ili Kina.
Izrael ima pravo da se brani, što drugima nikako nije dozvoljeno.
Izrael nikada ne bombarduje civile već isključivo Ološ. Ukoliko se desi da pogine znatan broj civila, to je samo zato što su oni u stvari Ološ, ili što ih je Ološ sam pobio, ili pak zato što se neki Ološ našao u njihovoj blizini. Ukoliko niti jedno od ovih objašnjenja ne važi, onda se pogibija odigrala pod nekim drugim, misterioznim, okolnostima pa ćemo morati da sačekamo da izraelska armija to detaljno istraži.
Kritikovati bilo šta što preduzima država Izrael, znači isto što i mrzeti jevrejski narod. Ne postoji niti jedan drugi razlog da se neko pobuni protiv masakra u režiji izraelske vojske, osim strasne i opsesivne mržnje prema pripadnicima vere Abramove.
Ništa što Izrael čini ne može biti tako gadno kao što su gadne mrzilačke kritike opisane u pravilu 6. Te kritike su kud i kamo opasnije od zločina na koje se odnose, samo zbog toga što kritičari mrze Jevreje i žele da sprovedu novi Holokaust. Da bismo to sprečili moramo angažovati sto posto naše energije i u političkom smislu biti veoma oprezni.
Izraelci su uvek i samo žrtve, a nikada zločinci. Ukoliko Izraelci ubijaju Irance, to je zato što Iranci mrze Jevreje. Ako Iranci ubijaju Izraelce, to je opet zato što Iranci mrze Jevreje. Izrael je jedno nevino jagnješce koje u miru božjem gleda isključivo svoja posla.
Činjenicu da su Izraelci doslovno uvek u ratnom stanju prema svojim susedima i raseljenim domorodačkim narodima treba uzeti kao potvrdu istinitosti pravila 8, a naročito kao dokaz da je pravilo 8. jedan smehotresni apsurd.
Životi muslimana su za nas kud i kamo manje važni od života Zapadnjaka ili Izraelaca. Nije dozvoljeno razglabati o tome zašto je to baš tako.
Mediji o Izraelu i njegovim brojnim konfliktima prenose samo istinu. Ukoliko u to sumnjate, verovatno ste već prekršili pravilo 6.
Proizvoljne objave koje u negativnom svetlu prikazuju neprijatelje Izraela, mogu biti prenošene kao vesti zasnovane na činjenicama, bez ikakve provere ili vrednovanja dok slične ubedljivo dokazane informacije koje se odnose na izraelske zločine, mogu biti prenošene samo ako su praćene izrazitom skepsom ili diskutabilnim kvalifikacijama kao što su: «...kako navodi Hezbolah» ili «... na osnovu mišljenja Ministarstva zdravlja kojim rukovodi Hamas» . To je veoma važno pošto biste u protivnom mogli biti optuženi da širite propagandu.
Izrael mora nastaviti da postoji u svojoj sadašnjoj formi po svaku cenu i bez obzira na to koliko ljudi zbog toga mora umreti. Nije neophodno izlagati logičke ili moralne razloge da bi se opravdala ova tvrdnja. Ukoliko je pak osporavate verovatno ste već prekršili pravilo 6.
Vlada SAD nikada ni o čemu nije lagala, i u svakom konfliktu se uvek nalazila na pravoj strani.
Izrael je poslednji bedem slobode i demokratije na Bliskom istoku i zato mora biti branjen bez obzira na to koliko novinara treba da poubija, bez obzira na to koliko medijskih kuća treba da zatvori, bez obzira na to koliko protesta treba da uguše njegove pristaše, bez obzira na to koliko slobodu reči treba ograničiti, koliko građanskih prava poništiti na svojim severnim teritorijama, i bez obzira na to koliko izbora treba da korumpiraju njegovi lobisti.
AUTOR: Kejtlin Džonston