O ulozi prosvetnih radnika u razvoju kritičkog mišljenja, etičkoj primeni AI u obrazovanju i značaju digitalne pravde govori doc. dr Filip Cvetković, sa kojim je razgovarao Nikola Radanović. Ukazuje na potrebu da se nove tehnologije integrišu na pedagoški opravdan i inkluzivan način. On stavlja akcenat na odgovornost pedagoga kao posrednika između tradicionalnog znanja i digitalne budućnosti, kao i na potrebu izgradnje sistema koji neguje jednake šanse za mlade - bez obzira na tehnološke uslove u kojima žive i uče.
Na koji način prosvetni radnici mogu doprineti razvoju kritičkog mišljenja kod studenata u vezi sa upotrebom veštačke inteligencije u očuvanju ili transformaciji kulturnog identiteta?
Prosvetni radnici mogu doprineti razvoju kritičkog mišljenja kod studenata u kontekstu upotrebe veštačke inteligencije u oblasti kulturnog identiteta kroz podsticanje interdisciplinarnih rasprava, analizu etičkih i sociokulturnih implikacija tehnoloških inovacija, kao i kroz sistematsko podučavanje medijske i digitalne pismenosti. Primarni cilj je osnaživanje studenata da kritički promišljaju o ulozi veštačke inteligencije kao sredstva koje može biti i instrument očuvanja i faktor transformacije kulturnog nasleđa.
U kojoj meri je odgovornost profesora da ublaži digitalni jaz i obezbedi jednake mogućnosti za kulturnu pismenost u sredinama sa ograničenim pristupom savremenoj tehnologiji, posebno u kontekstu primene veštačke inteligencije u nastavi i kulturnim sadržajima?
Profesor ima ključnu ulogu u ublažavanju digitalnog jaza i obezbeđivanju jednakih mogućnosti za razvoj kulturne pismenosti, naročito u sredinama sa ograničenim pristupom savremenoj tehnologiji. Uvođenje veštačke inteligencije u obrazovanje donosi brojne prednosti – od personalizovanog učenja do lakšeg pristupa kulturnim i obrazovnim sadržajima. Međutim, ukoliko svi učenici nemaju jednak pristup ovim alatima, postoji rizik od produbljivanja postojećih nejednakosti.
Stoga je odgovornost profesora da obezbedi da primena tehnologije bude prilagođena uslovima u kojima učenici uče, kao i da bude pedagoški opravdana. To podrazumeva spremnost na kombinovanje tradicionalnih i digitalnih metoda, pružanje podrške učenicima koji nemaju dovoljno razvijene digitalne veštine i aktivno podsticanje kritičkog odnosa prema medijskim i kulturnim sadržajima. U tom kontekstu, profesor preuzima ulogu posrednika u omogućavanju ravnopravnog učešća svih učenika u savremenom obrazovnom prostoru.
Kako obrazovni sistem može efikasno odgovoriti na izazove nejednake tehnološke dostupnosti i sprečiti odliv talenata u inostranstvo?
Obrazovni sistem treba da obezbedi ravnopravan pristup tehnologiji kroz uvođenje državnih programa koji omogućavaju dostupnost IKT opreme i interneta, posebno u ruralnim i nerazvijenim područjima. Istovremeno, neophodno je kontinuirano usavršavanje nastavnog kadra za primenu savremenih digitalnih alata, kako bi se unapredila efikasnost nastave.
U Srbiji, nejednaka tehnološka dostupnost i dalje predstavlja ozbiljnu prepreku kvalitetnom obrazovanju, naročito u manjim mestima. Država bi trebalo da pojača ulaganja u digitalnu infrastrukturu škola i obuku nastavnika, pri čemu programi poput „Digitalne škole“ predstavljaju dobar početak, ali je potrebna šira i održivija primena, posebno u seoskim sredinama.
U borbi protiv odliva talenata, važno je podsticati istraživački rad, inovacije i saradnju sa privredom već tokom školovanja. Potrebno je izgraditi obrazovni sistem koji nudi smislene perspektive unutar zemlje, što podrazumeva jačanje veza između univerziteta i privrede, podršku startapima i mladim istraživačima, kao i razvoj programa koji prepoznaju i vrednuju talenat. Kada mladi u Srbiji vide realne mogućnosti za profesionalni razvoj, biće spremniji da svoje znanje ulože u domaći kontekst. Ključ je u izgradnji okruženja u kome se znanje prepoznaje i vrednuje kao društvena vrednost.
(Mišljenja i stavovi u kategoriji Lični stav nisu nužno stavovi redakcije Glas javnosti)