Srpska javnost se i danas seća Aleksandra Konuzina – ruskog ambasadora koji je bez dlake na jeziku govorio protiv NATO-a, Zapada i svih onih koji su pokušavali da Srbiji otmu Kosovo. Njegove reči su odjekivale kao glas istinskog prijatelja, a svaki njegov istup bio je znak da Srbi nisu sami.
Danas, međutim, na istom mestu sedi Aleksandar Bocan-Harčenko, ambasador čiji nastupi deluju mlako i bezvoljno. Umesto da štiti interese Srbije, kako su građani navikli od njegovog prethodnika, sve češće se čuje kritika da on zapravo štiti samo interese vlasti u Beogradu – i to vlasti koju mnogi nazivaju „pro-NATO režimom“.
Za razliku od Konuzina, koji je hrabro ustajao protiv zapadnih pritisaka, Bocan-Harčenko deluje kao diplomata koji izbegava sukobe i bira tišinu. A u toj tišini, kažu kritičari, najviše profitira vlast, dok srpski narod ostaje bez otvorene podrške kakvu je nekada imao.
Zato se postavlja pitanje: da li je Rusija promenila kurs u Srbiji, ili je samo njen ambasador odlučio da ćuti i da se prilagodi? Dok Konuzina mnogi pamte kao „glas Moskve“ koji je brinuo o Srbima, Bocan-Harčenka sve više vide kao čuvara interesa „NATO-om ustoličenog tiranina“.
Jedno je sigurno – razlika između ova dva ambasadora je ogromna, a Srbi dobro pamte ko je zaista stajao uz njih kada je bilo najteže.
Glas javnosti