Osmog oktobra 1950. godine, samo pet godina posle završetka najvećeg rata u istoriji čovečanstva, dva američka mlazna lovca tipa Lockheed F-80C Shooting Star upala su u vazdušni prostor Sovjetskog Saveza i napala sovjetski aerodrom u Primorskom kraju.
Incident se odigrao u trenutku kada je svet već bio na ivici nove katastrofe — Korejski rat je besneo, blokovi su se formirali, a svako narušavanje granice moglo je postati okidač za nuklearni sukob.
Posle pobede nad nacizmom, saveznici su se gotovo trenutno pretvorili u protivnike. Staljin je uspostavio socijalističke režime širom istočne Evrope, dok su Sjedinjene Države pokušavale da izoluju „crvenu pretnju“.
Sukob ideologija brzo je prerastao u sukob interesa — najpre u Berlinu, zatim u Kini, a konačno u Koreji.
Kada je 25. juna 1950. godine Severna Koreja napala Jug, uz prećutnu podršku Moskve i Pekinga, Sjedinjene Države su se direktno umešale. Ubrzo su se njihove trupe približile kineskoj granici, a sovjetske i američke patrole počele su da se opasno približavaju jedna drugoj u vazduhu i na moru.
Još u aprilu 1950. godine sovjetski lovac La-11 oborio je američki izviđački avion Privateer iznad Baltičkog mora. Nekoliko meseci kasnije, južnokorejski razarač otvorio je vatru na sovjetski brod „Plastun“, pri čemu su poginula četvorica mornara.
Zatim je 4. septembra sovjetski izviđački avion pao pod vatru jedanaest američkih lovaca kod kineske luke Dalijan.
To su bili događaji koji su nagoveštavali da će se rat u Koreji lako proširiti na čitav region.
Kulminacija je usledila 8. oktobra. Dva američka F-80 poletela su sa baze u Južnoj Koreji, prešla sovjetsku granicu i napala aerodrom Suhaja Rečka, oko 150 kilometara od Vladivostoka.
Mete su postali sovjetski avioni Bell P-63 Kingcobra — ironično, takođe američke proizvodnje, stigli u SSSR tokom rata u okviru programa „Zajam i Lizing“.
Piloti su nisko preletali iznad piste i ispaljivali rafale po parkiranim avionima. Šest letelica je teško oštećeno, jedna je izgorela, ali ljudskih žrtava nije bilo.
Sovjetska posada bila je zatečena — vežbe su trebalo da počnu tek sutradan, a dežurna smena nije imala vremena ni da podigne avione.
Američki piloti Alton Kvonbek i Alen Difendorf tvrdili su da su se „izgubili“ i da su greškom zamenili sovjetske zvezde za severnokorejske. Sovjeti u to nisu poverovali.
Pilot-as Vladimir Zabelin je kasnije izjavio: „To je bila čista provokacija. Oni su znali gde lete. Nije bilo zabune.“
Istraga unutar sovjetskih redova nije donela olakšanje. Načelnik štaba jedinice kažnjen je zbog propusta u organizaciji dežurstva, ali se odmah osetilo da iza napada stoji nešto više od „greške“.
Već sutradan, 9. oktobra, zamenik ministra spoljnih poslova Andrej Gromiko uručio je zvanični protest američkom ambasadoru u Moskvi.
Predsednik Hari Truman priznao je grešku i ponudio nadoknadu, ali je Moskva odbila, ne želeći da izgleda kao da prihvata zatvaranje slučaja.
Komandant američke jedinice je smenjen, ali je istina ostala zakopana u diplomatskim formulacijama.
Tek četiri decenije kasnije, 1990. godine, Vašington post je objavio tekst samog Kvonbeka pod naslovom „Moj kratki rat sa Rusijom“. On je ponovio svoju verziju događaja — navigaciona greška, iscrpljenost, oblaci, loše gorivo.
„Kroz prolom u oblacima video sam aerodrom i letelice sa crvenim zvezdama. Nije bilo vremena za razmišljanje. Za Ruse je to bilo kao Perl Harbor“, napisao je.
Istoričari i danas spore da li je reč o slučajnoj grešci ili namernoj provokaciji generala Daglasa Makartura, koji je u to vreme tražio dozvolu da napadne Kinu i „proširi front“. Truman mu je to izričito zabranio, ali Makartur je bio čovek koji je verovao u „rat do pobede“.
Incident kod Vladivostoka mogao je biti njegov način da ispita granice.
Samo mesec dana kasnije, sovjetski piloti su se i zvanično našli u borbama nad Korejom. Migovi-15 su se sudarali sa američkim avionima, a vazdušni dueli iznad reke Jalu postali su svakodnevica.
U tom vihoru, napad na Suhuju Rečku brzo je potisnut iz sećanja — ali je ostao jedan od prvih direktnih oružanih susreta dve supersile u doba mira.
Da je tog dana samo jedan sovjetski pilot poginuo, da je protivvazdušna odbrana Vladivostoka reagovala nekoliko minuta ranije — istorija bi možda krenula drugim tokom.
Možda bi 1950. postala godina početka, a ne kraja Hladnog rata. Ovako, ostao je samo jedan zaboravljeni napad — i upozorenje koliko je tanka linija između „navigacione greške“ i svetske katastrofe.
Glas javnosti/P02S