Dalje, priča kaže sledeće:
Navodno, jedan građanin Srbije iz okoline Leskovca, želeći da što pre dobije papire kojima se oslobađa plaćanja poreza, uz urednu dokumentaciju dodao je i kovertu sa parama. Danska službenica je, prema ovoj verziji događaja, istog trenutka pozvala policiju, koja je ubrzo stigla u pratnji osoblja sa psihijatrije.
Čovek je, kaže se, bio „izuzetno krupan“, opirao se, pa su morali da mu daju injekciju za uspavljivanje i da ga odvedu na lečenje. Klinika je potom obavestila porodicu, ali su supruga i deca tvrdili da je čovek potpuno zdrav. Odgovor lekara navodno je bio:
„Težak slučaj. Ostaće na lečenju.“
Porodica je zatim angažovala „našeg advokata u Kopenhagenu“, koji je lekarima objasnio da je u pitanju kulturološki obrazac, na šta je dobio legendarni odgovor:
„Da li to znači da celu Srbiju treba da smestimo u ludnicu?“
Priča se završava „srećno“: svi odrasli članovi porodice potpisali su saglasnost da šest meseci, svake subote, dolaze na edukaciju. Formiran je stručni tim pravnika, psihologa i socijalnih radnika, držani su časovi, a na kraju su čak polagani i testovi o korupciji.
Zaključak objave?
Danska već godinama drži prvo mesto na listi najmanje korumpiranih država na svetu, ispred Finske, Novog Zelanda i Norveške.
Zvuči savršeno. Samo što — nije istina.
Koliko god da je priča duhovita i „pedagoška“, ona nema nikakvo uporište u stvarnosti:
Korupcija u Danskoj jeste krivično delo i sankcioniše se krivičnim zakonom.
Davanje i primanje mita ne vodi u psihijatrijsku kliniku, već u krivični postupak.
Psihijatrijsko zadržavanje moguće je samo uz stroge medicinske kriterijume, a ne zato što je neko pokušao da podmiti službenika.
Ne postoji praksa u kojoj se cela porodica šalje na obaveznu „antikorupcijsku edukaciju“ zbog postupka jednog člana.
Drugim rečima: ovo je urbana legenda, pametno upakovana u moralnu pouku, ali ipak — čista izmišljotina.
Jedina stvar koja u celoj priči stoji jeste činjenica da je Danska zaista među najmanje korumpiranim državama na svetu. Ali ne zato što mito leče injekcijama, već zato što:
zakoni važe za sve,
institucije funkcionišu,
a korupcija se ne romantizuje kroz lažne priče, nego se kažnjava.
Priča o Danskoj u kojoj se mito tretira kao mentalni poremećaj možda je zabavna za čitanje i deljenje, ali ostaje ono što jeste — lažna vest. Dobar primer kako se ozbiljna tema može pretvoriti u viralni mit, koji više govori o našem odnosu prema korupciji nego o danskom pravnom sistemu.
Glas javnosti