Jasnim analizama objašnjava koje su opcije kojima će Srbija da se vodi u narednom periodu. Dao je odgovor o granicama Evrope, kao i konstataciju da su se sukobi svuda u Svetu prouzrokovali zato što se nisu jasno definisale granice. Naglašava da standardi društva moraju da budu relativno jako čvrsti. Obaranjem standarda je uzrok sve težih posledica po društvo. Kada kaže obaranje standarda prvashodno misli na moralne standarde društva, pa podseća ljude na tribini na izreku ,,to se sine ne radi!" koja ima za cilj da podstakne savest.
Apeluje da moramo da ojačamo zajednicu i medjusobnu solidarnost da ne bi kao društvo još više propali. Hronološki prolazi kroz sve politike koje su se vodile u Srbiji nakon 2000-tih. Politiku Đinđića naziv Lompar politikom otvorene kapitulacije jer je situacija takva bila da je otpor nije bio moguć, a politiku Koštunice naziva politikom skrivenog otpora. Politika koju je vodio Boris Tadić je politika koja je imala prelazni karakter koja je 2012. godine doživela svoj kraj. Nakon toga je nastupio period politike Vučić-Brnabić režim, kako je imenuje Milo Lompar. Ta politika, kaže on, traje sad već 13 godina i sada mora da nađe nova rešenja. Milo Lompar vrlo otvoreno i direktno kritikuje tu simulakrum politiku jer se tom politikom obavljaju poslovi kapitulacije. Tvrdi da je to sistemski organizovana i programirana laž koja je zamaskirana. Uočava da je vlast izabrala da vlada korupcijom. Studente je podržao po dva osnova. Prvi je taj što su uputili otvorenu kritiku režimu, a drugi je taj da je život na njihovoj strani. Predviđa dva pravca kojim će dalje da se odvija tok studentskih protesta.
Prvi je da studentski protesti ne daju nikakav finalni učinak, pa usledi društvena depresija i radikalizacija. To bi onda bilo da sistem pobedi ljude, Lompar navidi da se to već dešavalo u istoriji. Milo se zalaže za drugu opciju koja je podrška studentima do njihove pobede i ispunjenju studentskih zahteva. Finalni ishod će odlučiti razmera snaga.