Rođen je Lukinom selu (naselju Zrenjanina) 23. decembra 1925. godine, u romskoj porodici mađarskog porekla, koja je iza sebe imala bogatu muzičku tradiciju, što je u velikoj meri i odredilo njegov buduć poziv.
Otac mu je bio kontrabasista, a deda cimbalista. Ime njegovog oca je bilo Rac, što je u prevodu označavao pogrdan mađarski naziv za Srbe, pa je iz tog razloga Janika preuzeo prezime majke (Slovakinje), Balaž.
Detinjstvo je proveo u Bečeju, gde je počeo da svira violinu sa svojih 10 godina, u lokalnoj kafani. Kasnije se pridružio grupi „Kozarci“, i zajedno sa njima nastavio da svira po Subotici i Horgošu. U Bečeju je završio osnovno muzičko obrazovanje. Svojih prvih sedam dinara zaradio je kao mali, sa sedam godina, pevajući u vozu od Bačkog Gradišta do Bečeja pesme – „Kad se Ciga zaželi medenih kolača“ i „Boci, boci, tarka“.
Još nije naučio ni prva slova, kada je svirao na tamburici, bez nota, već po sluhu.
Ipak njegov prvi „zvanični“ instrument bila je violina, nakon čega mu je profesor rekao, da je bolje da violinu ostavi po strani, jer ima dosta violinista, i pređe na tamburicu.
Tako je Janika, ne razmišljajući dugo, počeo da svira takozvanu prim bisernicu, vrstu tamburice.
Svoje početno znanje na svojoj prim bisernici je krao od slavnog Maćike Petrovića iz Subotice. Baš zato je 1949. godine Maćika na samrti ženi rekao da njegov prim prvo ponudi Janiki da ga kupi, pa ako ga on ne bude hteo – može ga dati bilo kome. I hteo ga je naravno ali u to doba direktorska plata bila je 1.500 dinara, a on je za svoju tamburicu dao čak sedam hiljada.
Iako je govorio da je prim samo instrument, da se zvuk nalazi u čoveku, u prstima, istovremeno je pričao i da svoju tamburu ne bi dao ni za šta. Skoro četrdeset godina držao je tu Maćikinu bisernicu kraj srca, okidajući žice i postižući takve tonove da mnogi nisu uspevali da razlikuju tamburicu od violine.
5 sati