Njen deda, Semjuel Dikinson, bio je osnivač koledža Amherst, dok je njen otac bio uticajan član zajednice, radeći u Amherstu i služeći kao državni zakonodavac. Njeni roditelji, Emili Norkros i Semjuel Dikinson, imali su troje dece: Vilijama Ostina, Emili i Laviniju Norkros.
Emili je sedam godina pohađala Akademiju Amherst, a zatim je provela godinu dana na ženskoj bogosloviji Mount Holioke. Razlozi njenog napuštanja školovanja 1848. godine nisu sasvim jasni, ali se veruje da je njeno emocionalno zdravlje imalo značajan uticaj. Tokom svog života, Dikinson je napisala oko 1.800 pesama, ali je samo deset objavljeno dok je bila živa, što se može pripisati njenoj povučenosti. Ona je svoje pesme delila isključivo sa najbližim prijateljima. Zbog lošeg zdravlja, veći deo svog života provela je u izolaciji, što je obogatilo njeno stvaralaštvo, dajući poseban ton njenim pesmama koje istražuju teme ljubavi i smrti.
Njena ljubavna i emotivna povezanost sa ženskim subjektima u njenim pesmama izazvala je mnoge spekulacije. Neki od njenih stihova obraćaju se ženskom subjektu, što je dovelo do teorija da je Emili Dikinson možda imala homoseksualne sklonosti. Kao dodatni dokaz, navode se pisma-pesme koje je pisala svojoj jetrvi, Suzan Hantington Gilbert Dikinson, sa kojom je imala veoma blisko prijateljstvo, za koje se veruje da je moglo biti više od platonskog.
Emili Dikinson preminula je 1886. godine, a tek nakon njene smrti otkriven je veliki broj njenih pesama. Prva zbirka njenih pesama objavljena je 1890. godine, ali je bila značajno izmenjena da bi se prilagodila tadašnjim ukusima. Njene pesme su od tada objavljivane mnogo puta, a u svom originalnom obliku prvi put su objavljene tek 1998. godine.
Glas javnosti/B06S