Tostiranje ili toplotno obrađivanje kriške prethodno ispečenog hleba staro je gotovo kao i sam hleb.
Kriške hleba pekle su se desetinama hiljada godina na različite načine, na vrućem kamenu, na otvorenoj vatri, na rešetkama na ognjištima i šporetima i uz pomoć različitih manje ili više praktičnih pomagala, kako bi se učinile i trajnijima i ukusnijima. Iako je bio prisutan i u starom Egiptu i antičkoj Grčkoj, tost je bio posebno popularan u Rimskom Carstvu, pa nimalo ne čudi što je njegov internacionalni naziv izvedenica od latinske reči tostum koja otprilike znači zapaliti ili izgoreti. Naravno, tost je bio i na stolovima i širom Europe, pa tako i u Velikoj Britaniji iz koje je zajedno s iseljenicima otplovio i u Ameriku, u kojoj je uz pomoć tostera i postao planetarno popularan.
No, iako je prvi, ali vrlo nepraktičan uređaj, koji se i sam lako zapalio, patentirao još 1893. godine Škot Alan Mekmasters, prvi pravi, ali još uvek vrlo nesavršen toster izmislio je Amerikanac Džordž Šnajder 1906. godine. Već 1908. godine svetlo dana ugledao je prvi komercijalni uređaj koji, doduše, nije stekao preveliku popularnost sve dok mu 1919. Amerikanac Čarsl Strajt nije dodao tajmer.
No, era masovne proizvodnje tostera i popularnosti kućnog tostiranja započela je tek 1926. kad se na tržištu pojavio prvi toster koji ne samo da je u isto vreme pekao hleb s obe strane već ga je i automatski izbacivao pečenog baš po želji i ukusu korisnika. Naravno, osim kućnih tostera, popularnosti i omiljenosti tosta, najpre u Americi, a potom i dalje, znatno su pridoneli i automatski rezači hleba za tostiranje (prvi se pojavio 1912., a patentirao ga je Oto Frederik Rohvalder iz Ajove), zahvaljujući kojima je hleb za tostiranje počeo da se prodaje već isečen, pa ga je za doručak trebalo samo izvaditi i ubaciti u toster.
(Glas javnosti/Coolinarka)