Praznici često dođu sa puno sjaja, poklona i očekivanja – ali i sa idealnom prilikom da deci pokažemo šta je zahvalnost. Ne kroz moralne lekcije i duga objašnjenja, već kroz svakodnevne situacije, male rituale i primer koji im dajemo. Upravo u ovom periodu deca najlakše uče da cene ljude oko sebe, trenutke koje delimo i sitnice koje čine život lepšim.
Praznici su emotivni, porodični, usporeniji period godine. Pred nama je više druženja, poklona, pažnje i novih iskustava – posebno deci. To znači da imaju mnogo prilika da:
primete trud drugih,
osete radost darivanja,
prepoznaju kako izgleda kada neko brine o njima,
uvide da sreća ne dolazi samo iz materijalnih stvari.
Zahvalnost nije nešto što može da se „objasni“, već nešto što se živi i proživljava.
Postoji više načina na koje možete deci približiti osećaj zahvalnosti, kako bi ga prepoznali i usvojili:
Umesto klasičnog „reci hvala“, tokom praznika možete decu pitati:
„Šta ti je danas bilo najlepše?“
„Ko te je danas usrećio?“
„Na čemu si zahvalan/zahvalna ovog meseca/nedelje/dana?“
Ovakva pitanja podstiču decu da se osveste i primete dobre stvari oko sebe, umesto da fokus budu pokloni ili ono što još „nemaju“.
Pixabay
Može biti jednostavan, ali dugoročno moćan:
Staklena tegla zahvalnosti gde svako ubaci mali papirić sa onim na čemu je tog dana zahvalan.
Novogodišnji spisak lepih trenutaka – umesto liste želja, pravite listu svega lepog što vas je pratilo tokom godine.
Zahvalni ukrasi za jelku – dete na papirićima oblikovanim kao pahulje piše ili crta na čemu je zahvalno i kači ih na jelku.
Deca intuitivno vole rituale – oni daju smisao i strukturu.
Kad dete učestvuje, automatski počinje da ceni proces. Neka vam pomogne:
da zamota poklone,
da napravi kolače,
da izabere ukrase,
da postavi sto,
da napravi čestitku za bake i deke, tetke, prijatelje, kumove…
Aktivan doprinos učvršćuje osećaj vrednosti i povezanosti – i razvija zahvalnost prema trudu drugih.
Praznici nisu samo primanje poklona – već ukazivanje pažnje. Učite decu da:
naprave mali poklon za nekoga (crtež, čestitku, kolač),
poklone igračku koju više ne koriste,
izaberu neku stvar ili igračku koja će otići u humanitarne svrhe,
napišu kratku poruku zahvalnosti vaspitačici, učiteljici, trenerima…
Kada dete oseti radost darivanja, zahvalnost postaje prirodna.
Naravno da deca vole poklone, ali brzo se zaborave. Iskustva grade uspomene – a uz uspomene ide zahvalnost.
Predlog aktivnosti:
porodična šetnja po praznično okićenom gradu,
veče društvenih igara,
gledanje prazničnog filma sa kokicama,
zajedničko pravljenje ukrasa,
veče priča o tome kako ste vi provodili praznike kad ste bili mali.
Kroz deljenje iskustava deca dobijaju osećaj kontinuiteta, pripadnosti i topline.
Deca najviše uče po modelu. Zato:
zahvalite partneru pred decom,
zahvalite detetu kada vam pomogne,
izgovarajte naglas male zahvalnosti:
„Baš mi prija ova tišina jutros.“
„Kako lepo miriše kolač koji si me podsetio da napravimo.“
„Hvala ti što si mi dodao ukrase.“
To detetu pokazuje da zahvalnost nije forma, već način gledanja na život.
Možda dete želi mnogo poklona – to je prirodno. Ali to je ujedno prilika da nauči:
da se ne može imati sve,
da treba izabrati ono što je najvažnije,
da vrednost nije u količini,
da postoje budžet, umerenost i prioriteti.
Deci treba objasniti mirno i toplo:
Zahvalnost nije projekat od nekoliko dana – ona se gradi godinama, ali praznici su idealan teren da počnemo ili učvrstimo ono što već negujemo.
Deci ne treba savršena atmosfera, savršena jelka, savršen poklon.
Treba im – toplina, prisutnost i primer.
Ako im to pružimo, naučiće najlepšu lekciju:
da sreća ne dolazi iz stvari, već iz ljudi i trenutaka koje čuvamo u srcu.
„Razumem da želiš još. Svima se to desi. Hajde da izaberemo šta ti je zaista najvažnije.“
Glas javnosti /D08S