Šta su uzroci, a šta moguća rešenja za netrpeljivost koju pokazujemo prema drugačijima, slabijima, siromašnijima i svima koje smatramo drugačijim?
Petnaesti po redu Izveštaj u oblasti zaštite ravnopravnosti u Srbiji predat je sredinom marta Narodnoj Skupštini. Hoće li i kada ovaj dokument doći na dnevni red kao važna tema o kojoj bi poslanici trebalo da raspravljaju sasvim je upitno jer je poslednji o kome se razgovaralo iz davne 2021. godine a i o njemu se pričalo sa godinu dana zakašnjenja od kako je predat najvišem zakonodavnom telu.
U međuvremenu je Ustavni sud na osnovu nekoliko incijativa za ocenu ustavnosti, stavio van snage ceo Zakon o rodnoj ravnopravnosti, što znači da ovaj propis već godinu dana praktično ne postoji iako se sa diskriminacijom svakodnevno suočavaju čitave kategorije stanovništva poput starih, bolesnih, invalida, siromašnih i žena baš kao i pripadnici ranjivih kategorija kao što su Romi а upečatljivo je da raste trend pritužbi na diskriminaciju po osnovu političke pripadnosti. Preciznije, oni koji su se žalili Povereniku za rodnu ravnopravnost tvrde da ne mogu da se zaposle jer ne pripadaju vladajućoj političkoj partiji ili imaju člansku kartu neke druge, opet nevladajuće stranke.
„Navode da nemaju poverenja u institucije, osećaju strah od posledica prijavljivanja, da zakon nije isti za sve jer su pojedinci „zaštićeni“, imaju moć odlučivanja i „mogu slobodno da krše zakone“, zbog čega ne traže zaštitu ili odustaju od daljeg vođenja postupka, posebno iz razloga što ne mogu da ostanu anonimni. Ovo otežava utvrđivanje a samim tim i zaštitu građana od diskriminacije po ovim osnovima“, navodi se u Izveštaju za 2024. godinu koji potpisuje Brankica Janković, poverenik za rodnu ravnopravnost a u kome se konstatuje i da su „godinu za nama obeležili brojni slučajevi rodno zasnovanog i vršnjačkog nasilja“.
KAZNA KAO PREVENCIJASvakako, prvi osnov diskriminacije u Srbiji je prema polu a tu pre svega mislimo na žene. Samo tokom prošle godine ubijeno je 19 žena u porodičnom i partnerskom nasilju a od 2011. do 2023. godine čak 406 pripadnica lepšeg pola. Podaci o ubijenim ženama koje je objavio Autonomni ženski centar (AŽC) iznova pokazuju da je za žene koje žive u nasilju najopasnije mesto – dom u kome žive sa učiniocem, u 222 slučaja, odnosno 55 odsto i da su nešto više od polovine žena ubili njihovi bračni ili vanbračni supružnici ili partneri – u 211 slučajeva, odnosno 52 odsto.
„U istraživanju koje smo sproveli o percepciji žena o rodnoj ravnopravnosti, ispitanice kao glavni problem u odgovoru na nasilje ističu nedovoljno stroge sankcije za nasilnike i nesprovođenje zakona u praksi, što može da ukazuje na manjkavosti u pravosudnom sistemu, kao i da državni službenici nisu dovoljno obučeni da prepoznaju i adekvatno reaguju na slučajeve nasilja“, konstatuje se u Izveštaju što potvrđuje i sagovornica Novog magazina, Vanja Macanović iz Autonomnog ženskog centra.
Upitana da li Srbija kaska za zemljama razvijene Evrope gde je nasilje pa i diskriminacija nad ženama gotovo nezamislivo (ili nam se bar tako čini), ona kaže da je razlika samo u jednom -poštovanju propisa.
„Nije tačno da tamo nema diskriminacije ili nasilja ali ga svakako ima manje jer su počinioci svesni da će sigurno snositi kaznu. Kod nas je moguće da imate veze i poznanstva i da prođete sasvim nekažnjeno. Onaj ko ne primeni zakon ili ga primeni pogrešno kod nas takođe ne snosi sankcije. I tu je razlika. Uostalom, sveopšti je trend u svetu urušavanja ženskih prava i mi se u ovom trenutku borimo da očuvamo ono što smo osvojile u prošlom veku. Ako pogledate od Trampa preko Putina i narastajuće desnice u Evropi vlada atak na brojna ljudska prava i mi nismo izolovani“, tvrdi Macanović.
Primera radi, žene u EU su i dalje za oko 13 odsto manje plaćene nego muškarci na istim poslovima iako je ova vrsta jednakosti garantovana zakonima Unije.
„Ako hoćete da napredujete u policiji kod nas, na primer, žene koje su bile na porodiljskom i trudničkom za te godine dobijaju ocenu „nula“. Znači da će muškarci brže napredovati i nažalost, tu se ništa ne menja iako su Zakonom o rodnoj ravnopravnosti predviđene promene. Takođe, trebalo je izjednačiti muške i ženske sportove jer su žene mnogo manje danas plaćene ali se i tu ništa neće promeniti zbog odluke Ustavnog suda. Ovo su samo neki vidovi prikrivene diskriminacije sa kojom se žene u Srbiji svakodnevno susreću i nažalost, umesto da smo makar deo toga regulisali zakonom, mi smo ceo propis stavili na nekakvo čekanje kome se ne nazire kraj“, konstatuje Macanović potcrtavajući ulogu edukacije i obrazovanja na čemu insistira i naš drugi sagovornik, sociolog, Đokica Jovanović.
RAZUMEVANJEOn navodi da je obrazovni sistem onaj na kome je najveća odgovornost kada je u pitanju kreiranje društva tolerancije, solidarnosti i poštovanja različitosti.
Nažalost, istraživanja pokazuju da su u Srbiji godinama unazad mladi bili skloni autoritarizmu, čvrstoj ruci i negativnim stereotipima prema onima koje smatraju drugačijima. Situacija se promenila, bar kad je u pitanju odnos prema politici i demokratiji nakon studentskih protesta pa preliminarni izveštaj Krovne organizacije mladih za 2025. pokazuje da je po prvi put većinski stav mladih da Srbiji ne treba jak vođa. Do sada je oko 40 odsto ispitanika smatralo da je demokratija najbolji oblik vladavine dok je sada čak 60 odsto mladih uvereno u ispravnost „vladavine naroda“.
„Tolerancija, solidarnost i poštovanje drugoga se uče od malih nogu. To su vrednosti koje stičemo u porodici a negujemo ih kasnije kroz čitav obrazovni sistem koji je kod nas prilično ruiniran. Pogledajte samo koliko ima nasilja među decom, oni se u eri korporativne kulture takmiče ko ima bolji telefon i skuplje patike. Mi ih tako učimo da diskriminišu jedni drugi i uopšte ne misle o tome da je recimo te iste patike pravilo neko eksploatisano dete radeći po deset sati za jedan evro ili manje“, ističe Jovanović i podseća na obrazovne sisteme Finske i Danske koji se uveliko zasnivaju na negovanju kulture različitosti i poštovanju osnovnih ljudskih prava.
Upravo ove zemlje su na svetskim listama zadovoljstva među najsrećnijima na svetu. Finci su, kako sami tvrde, tako srećni jer imaju visok životni standard, poverenje u institucije, razvijen sistem socijalne zaštite, vezu sa prirodnom i snažan osećaj zajedništva.
Iako se u malo čemu možemo porediti sa zemljama Zapadne Evrope ono po čemu smo i te kako slični je trend starenja stanovništva što je u našoj zemlji jedan od četiri glavna osnova diskriminacije pored pola, zdravlja i invaliditeta.
Opšte preporuke za unapređenje ravnopravnosti
U Izveštaju Poverenika za 2024. godinu do detalja su pobrojane preporuke za unapređenje ravnopravnosti a mi prenosimo samo neke označene kao „opšte“:
– prilikom donošenja propisa i javnih politika neophodno je vršiti procenu uticaja propisa ili politika na socioekonomski ugrožena lica ili grupe i njihovu usaglašenost sa načelom jednakosti
– nacrte zakona i predloge drugih akata dostavljati Povereniku na mišljenje.
– izmeniti, odnosno dopuniti ili doneti pojedine propise, usaglašene sa međunarodnim standardima u odgovarajućim oblastima
– izraditi strateška dokumenta i akcione planove čije je važenje isteklo ili ističe
– preispitati postojeće normative kadrova i uspostaviti kriterijume zasnovane na realnim potrebama službi
– kontinuirano raditi na pojednostavljivanju procedura za ostvarivanje različitih prava, sprovoditi edukacije o korišćenju E-uprave, posebno za starije građane
– doneti podzakonski akt kojim se propisuje način vođenja evidencije sudova o pravnosnažnim presudama i odlukama donetim u prekršajnim, krivičnim i parničnim postupcima zbog povrede odredaba kojima se zabranjuje diskriminacija, kao i način njihovog dostavljanja Povereniku
– ojačati kapacitete Poverenika u pogledu broja zaposlenih i finansijskih sredstava za uspostavljanje evidencije u skladu sa zakonom
– regulisati rad od kuće, fleksibilno radno vreme, rad van radnog odnosa, sezonski rad, radnu praksu i dr, u cilju poboljšanja položaja radnika.
– sprovoditi mere populacione politike vodeći računa o rodnoj perspektivi, mere podrške porodici sa decom koje se odnose na usklađivanje rada i roditeljstva…
– kontinuirano realizovati edukativne programe za prepoznavanje i reagovanje na diskriminaciju, polno uznemiravanje i upoznavanje sa mehanizmima zaštite za sve aktere
– povećati broj informativnih kampanja, događaja i sadržaja u javnom i medijskom prostoru
– povećati svest o važnosti mentalnog zdravlja uz unapređenje usluga psihosocijalne podrške svim starosnim grupama u cilju zaštite mentalnog zdravlja i prevazilaženju traumatskih iskustava izazvanih nasiljem i diskriminacijom
ZDRAVLJE„Tokom 2024. godine zdravstveno stanje je bilo treći osnov po učestalosti navođenja u pritužbama, s tim što se ono kao osnov diskriminacije neretko navodilo u kombinaciji sa još nekim ličnim svojstvom, najčešće invaliditetom, starosnim dobom, seksualnom orijentacijom, rodnim identitetom i polom“, navodi se u izveštaju Poverenika u kome se dalje precizira da su građani ukazivali na probleme u pružanju zdravstvenih usluga, duge liste čekanja na preglede i intervencije, probleme u vezi sa transplantacijom organa…
Mnogi su ukazali na probleme sa pružanjem hitne medicinske pomoći, kriterijume za propisivanje određenih lekova na teret sredstava RFZO posebno kada se radi o obolelima od retkih bolesti, kao i na potrebu za različitim uslugama socijalne i zdravstvene zaštite koje nisu prilagođene potrebama osoba sa autizmom, obolelih od retkih bolesti i dr.
„Na nedostatak dnevnih centara i preko potrebnih usluga podrške ukazuju i oboleli od Alchajmerove bolesti koji često zavise samo od svojih najbližih, dok osobe koje žive sa HIV-om i dalje ukazuju na stigmatizaciju i viktimizaciju pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, kao i probleme u postupku rada i zapošljavanja“, ističe se u izveštaju u kome piše i da „osobe sa invaliditetom predstavljaju jednu od najugroženijih grupa u svim oblastima društvenog života, a brojnost i raznovrsnost problema sa kojima se svakodnevno suočavaju, rasprostranjenost stereotipa i predrasuda, kao i socijalni i ekonomski položaj u kojem se nalaze, uzrokuju da su u većem riziku su od diskriminacije, neretko izložene i višestrukoj i intersekcijskoj diskriminaciji“.
„Kao i prethodnih godina, i tokom 2024. godine Povereniku je upućen veći broj pritužbi zbog nepristupačnosti različitih objekata, prava i usluga. Pristupačnost, kako arhitektonska tako i informaciona i komunikaciona, predstavlja jedan od osnovnih preduslova za ravnopravno učešće osoba sa invaliditetom u svim oblastima društvenog života. Građani su se obraćali i povodom ostvarivanja prava u oblasti rada i zapošljavanja, prava na obrazovanje i ostvarivanje različitih usluga, poput usluge ličnog pratioca i personalnog asistenta, ali i drugih usluga pre svega zdravstvene zaštite i rehabilitacije. Sve ovo su bili razlozi da Poverenik izradi i, u najkraćem roku nakon ovog, Narodnoj skupštini preda Poseban izveštaja o diskriminaciji osoba sa invaliditetom, u kome su detaljno analizirani i predstavljeni problemi sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom“, navodi se u izveštaju koji, podsetimo, još uvek nije razmatran u Narodnoj skupštini niti ima ikakvih naznaka da će se to uskoro dogoditi.
Tek, u ovom dokumentu ne manjka dokumentovanih primera netolerancije i diskriminacije prema brojnim društvenim grupama među kojima su i stari ali i mladi što bi po definiciji bio „ejdžizam“. Svetska zdravstvena organizacija je ove godine je pokrenula globalnu kampanju protiv ejdžizma i diskriminacije na osnovu starosti bilo da je reč o netrpeljivosti prema mladima ili seniorima.
EJDŽIZAMŠto se Srbije tiče i pritužbi koje su stigle povereniku kada su u pitanju deca, mnoge se odnose na dodelu finansijskih sredstava za besplatne udžbenike iz razloga što nisu obezbeđena na celoj teritoriji zemlje. Takođe, roditelji/usvojitelji su se obraćali povodom jednokratne pomoći koju nisu dobili iako ispunjavaju uslove. „Lica starosti između 18 i 65 godina pritužbe najčešće podnose u oblasti rada i zapošljavanja. Prisutne su teškoće u procesu osamostaljivanja mladih kojima je otežan pristup tržištu rada i rešavanju stambenog pitanja. Diskriminacija u oblasti rada i zapošljavanja mladih, posebno žena, podrazumeva visoku stopu učešća u ugovorima na određeno vreme ili ugovorima o radu van radnog odnosa, dok su „stariji“ radnici ukazivali da se zbog godina starosti suočavaju sa problemima stručnog osposobljavanja, usavršavanja ili otpuštanja“, konstatuje se uz izveštaju i dodaje da su stariji od 65 godina navodili probleme u ostvarivanju različitih prava i usluga zbog uvođenja E-uprave ukazujući na nemogućnost da se organima obrate neposredno, putem pošte i dolaskom na šalter.
„Ono što se iz obraćanja starijih građana uočava jeste potreba za uslugama podrške i nege, rizik od siromaštva, usamljenosti i socijalne izolacije. Posledice diskriminacije na osnovu starosnog doba ozbiljne su i dalekosežne, bez obzira na starosnu grupu jer duža izloženost ovom obliku diskriminacije može uticati na zdravlje, kvalitet života, socijalnu izolaciju i usamljenost što automatski povećava i rizik od svake vrste nasilja, kao i potencijalnog zanemarivanja i zlostavljanja, a utiče i na slabljenje mentalnog zdravlja“, upozorava Poverenik u izveštaju za 2024. godinu.
Sa svoje strane, Nataša Todorović iz Gerontološkog društva Srbije, upozorava da je diskriminacija starih zapravo diskriminacija sebe samih, jedina ove vrste.
„Jer svi ćemo ostariti i to je ono što mi u razgovoru sa mladima stalno ističemo pokušavajući da objasnimo koliko je stigmatizacija, isključivanje i diskriminacija starijih teška i potencijalno opasna jer je uvod u nasilje nad starima. Slika o starima je negativna, doživljavaju se kao pasivni, teret za socijalni i zdravstveni sistem i to globalno. Samim tim i oni sebe doživljavaju kao manje vredne, one koji ne doprinose, ne zarađuju i slično. Ova vrsta diskriminacije je prisutna kod nas u porodici, na ulici, u institucijama a onda i taj internalizovani ejdžizam gde stariji sami sebe potcenjuju što uopšte nije bezazleno. Ova vrsta diskriminacije utiče na kvalitet života, na fizičko i mentalno zdravlje zbog čega nam je potrebna konstanta edukacija i naravno, što razvijenija mreža međugeneracijske solidarnosti“, smatra Todorović.
U samom izveštaju se podseća na prognoze da će do 2041. godine populacija starijih od 65 godina činiti čak četvrtinu stanovništva.
„Iako indeks funkcionalnog stanovništva raste, starije osobe u Srbiji se i dalje nalaze u nepovoljnom položaju, u većem riziku od siromaštva od čega je rizik kod žena izraženiji u odnosu na muškarce (24,6% u odnosu na 20% kod muškaraca). Zbog toga je potrebno raditi na obezbeđivanju usluga potrebnim starijima koji sve češće žive sami, osiguranju dugotrajne nege, više inovativnih usluga, dovoljno institucija za podršku, upotrebu savremenih tehnologija u pružanju podrške i usluga starijima, kao i formalnih i neformalnih negovatelja“, preporuka je Poverenika za rodnu ravnopravnost.
Glas javnosti/ N08S