Cenzori su bili, nećete verovati, Aleksandar Vučić, ministar za informisanje u Vladi Republike Srbije, dečko koji je tada imao 30 godina i svi su verovali da takvog lika samo Šešelj može da voli, i da će jednog dana završiti kao magacioner Šešeljevih sabranih dela, čime će se baviti doživotno.
U situacijama kada ministar Vučić nije bio tu, novine je cenzurisala njegova zamenica iz Jugoslovenske levice, (ne)popularnog JUL-a, Radmila Višić, čuvena po izjavi od pre 25 godina koja je i današnja matrica tog vlastodržačkog julovsko-radikalskog polusveta. Radmila je tada izjavila: "Opozicioni lideri pokušavaju da mobilišu narod koji teško živi, da ga mobilišu - da živi još teže".
Tekstovi iz sutrašnjih izdanja štampe čitani su u zgradi Ministarstva informacija, a kad je zgrada Vlade Srbije pogođena bombom, cenzura je obavljana na više drugih mesta u gradu, najčešće na Mašinskom fakultetu ili u hotelu Metropol. Jednom, kad su Vučić i Višić bili zauzeti, urednici su išli u Sportski centar Vračar, gde je činovnik Ministarstva Miodrag Popović (danas direktor Turističke organizacije Beograda) igrao tenis.
Glavni urednik Danasa Gruja Spasović morao je da sačeka kraj seta da bi cenzura bila obavljena.
Jednom su, na primer, tražili da se ubaci izjava nekog ministra da je Zoran Đinđić izdajnik koji je usred bombardovanja pobegao iz zemlje, ali kada je Đinđić već sutra viđen u beogradskom Medija centru na konferenciji za štampu, tražili su da se to ne objavljuje pošto je, jelte, zvaničan stav Republike Srbije da je on pobegao iz zemlje.
Zanimljivo, nijednom, od početka do kraja bombardovanja, urednici nezavisnih medija nisu na cenzorskim sesijama sreli nijednog urednika režimskih medija. Njima se neograničeno verovalo i njih je mladi ministar Vučić direktno uređivao pa nije bilo ni potrebe da ih kontroliše.
Bile su to slične opskurne njuške nalik onima koje i danas kreiraju režimske medije i kojima je onaj nekadašnji ministar informisanja u glavu usadio cenzuru kao osnov novinarstva, a mnogi od njih su završili ne tako slavno: jednog su Petog oktobra besni građani isprebijali na mrtvo ime dok je bežao sa državne televizije sa koje je do tog dana širio ludilo misleći da će taj cenzorski raj večito da traje. Ta scena je bila mučna.
Drugi glavni urednik završio je kao čuvar TV predajnika u selu Zvečka. To je bilo gore nego da je završio kao čobanin, jer je čobanin lepo zanimanje, sa ovcama bar možeš da pričaš, da imaš neku empatiju, dok sa TV predajnikom u nekoj zabiti ne možeš da uspostaviš nikakav ljudski odnos. Čak je i TV predajnik smatrao da je njegov čuvar jedan cenzorski moron pa ga je ignorisao. A čuvar je samo koji mesec ranije bio bog srpskog dezinformisanja.
Treći urednik je kolima hitne pomoći evakuisan u predvečerje 5. oktobra iz redakcije, pozlilo mu je. Kažu da se folirao, ali saznao je da masa na ulicama propušta jedino hitnu pomoć.
Četvrti je bežao preko protivpožarnih stepenica višespratnice u kojoj mu je bila redakcija i uspeo da zbriše u nepoznatom pravcu.
Jedino je Željko Mitrović ostao netaknut - cela opozicija preselila se u njegov studio da između španskih serija pričaju narodu o Srbiji kao nekom lepšem i boljem mestu. Neki su tamo na Pinku čak svirali i klavir.
I umesto da on svira klavir u nekom za to opremljenom objektu, a nije filharmonija, svirala je opozicija kod njega.
O sudbini glavnog cenzora i da ne pričamo.
Smislio je, pritom, mnogo bolje načine za kvalitetnu cenzuru nego da mu nosiš sutrašnje novine na noge. Zna čak i da će u novembru novinari Junajted medije tražiti drugi posao i raduje se što će ova zima biti medijski mračna i meteorološki hladna. Svoj cenzorski talenat preneo je i na međunarodni nivo.
Novinar, to vam je po jednoj definiciji violinista u kupleraju. A danas su novinari ono malo normalnih srpskih medija violinisti u Vučićevom kupleraju koji je, što je dobra vest, pred zatvaranjem. Kupleraj je bankrotirao.
I zato je Vučiću važno da najpre odstreli medije koji mu najviše idu na živce i bez kojih bi štrpnuo još koji mesec svog ludila.